Огласи
Ponašala se kao prava beba, kao malo dijete. Kad ogladni noću, poviri u spavaću sobu i pisne, a ja ili supruga skačemo i dajemo joj mlijeko – i to svaki put tačno u 22.00, 02.00 i 05.00 časova – priča Pajo Blagojević.
Paljanski domaćin Pajo Blagojević našao je prije tri godine, u travi iza bunara, na svom porodičnom imanju u selu Brdo kod Pala, napušteno i bespomoćno lane koje je majka tek donijela na svijet.
Odnio ga je kući, gdje ga je othranio u krugu porodice, da bi „Lana“, kako su joj djeca dala ime, ovih dana po drugi put donijela na svijet – nakon što je vraćena u svoje prirodno stanište – dva laneta.
„Nisam mogao da vjerujem niti da se nagledam te tanane ljepote. Znao sam da ne smijem da je dodirnem ako želim da preživi, ali nisam znao šta da radim, jer se srna, njena majka, nije pojavljivala“ – sjeća se Pajo dana kada je našao „Lanu“.
Odlučio je da je ne može ostaviti samu i bespomoćnu u šumi, pa je odnio kući, na Stanicu Pale.
Ukućani su bili iznenađeni malim gostom, koji nije mogao da stoji na svojim nožicama i čije je sićušno tijelo treperilo nemoćno i slabo, jer, očigledno, sirotu majku nije stiglo ni podojiti.
Veterinar je Blagojevića posavjetovao da mladunčetu srne ne smije davati mnogo mlijeka, pa su njegova supruga i djeca sa velikom pažnjom „Lanu“ hranili „na flašicu“.
„Tek nakon četrdeset minuta skupila je snagu, ustala iza fotelje, gdje se ugnijezdila, i napravila nekoliko prvih, nesigurnih koraka po tepihu. Ne moram vam ni govoriti kakvo je tada veselje nastalo u kući“, priča Pajo.
„Lana“ je osam dana provela na prostirci iza fotelje u dnevnom boravku, a izlazila bi samo kada je trebalo da je Blagojevići nahrane, i to tako što se stidljivo prijavljivala, uz blagi pisak, što je bio znak da je gladna.
„Ponašala se kao prava beba, kao malo dijete. Kad ogladni noću, poviri u spavaću sobu i pisne, a ja ili supruga skačemo i dajemo joj mlijeko, i to svaki put tačno u 22.00, 02.00 i 05.00 časova“, kaže Pajo i dodaje da je „Lana“, nakon što je ojačala, toliko počela da skače i da se vere po stvarima u kući, pa je morao da je vrati na selo.
Govoreći o sudbini „Lanine“ majke, Pajo je ogorčen potvrdio da se ipak kasnije ispostavilo da je nesrećna srna tog jutra, neposredno nakon što se olanila, ubijena u krivolovu.
Nakon „Laninog“ povratka na selo, Pajo se potrudio da nauči što više o načinu na koji srne žive, u čemu je konsultovao veterinare sa Pala, ali i stručnjake sa Veterinarskog fakulteta u Novom Sadu, koji su mu sugerisali da je za ovu plahu životinju najbolje ako bude vraćena u svoje prirodno stanište, u šumu.
„Meni je to u početku bilo nezamislivo. Kako ću je pustiti, kad opasnost od divljih svinja i vukova, pa i pasa lutalica, vreba sa svake strane. Veterinari su mi objasnili da će se ona vrlo brzo adaptirati na te ‘divlje uslove’, ali da će biti suočena sa jednim, možda još većim problemom.
Naime, rekli su mi da „Lana“ više nikada neće imati strah od ljudi, što je mene posebno brinulo, pogotovo nakon smrti njene majke“, ističe Pajo.
On naglašava da je veoma srećan i zadovoljan jer Lana, evo, već treću godinu bezbrižno živi na paljanskim brežuljcima iznad rijeke Miljacke.
„Nemojte me pitati kako je izgledao taj trenutak kada sam morao uskočiti u auto i bježati od `Lane`, ostavljajući je samu u šumi. Plakao sam kao malo dijete, a plašio sam se i kako ću djeci na oči. Često sam poslije išao da je posjetim, ali od nje ni traga ni glasa.
Tek nakon dva mjeseca, nakon višečasovne potrage i dozivanja, primijetio sam kako se nešto brzo kreće kroz travu i ugledao sam predivnog srndaća sa divnim rogovima. `Lana, Lana` – povikao sam i ona je kao nekim čudom izronila iz trave ispred mene“, priča Pajo i dodaje:
„Nisam mogao da vjerujem. Išla je pravo ka meni i gledala me pravo u oči. NJen pratilac, prelijepi srndać, za to vrijeme nervozno se vrpoljio na pristojnoj udaljenosti. Ma, izljubio sam se tada s „Lanom“ kao da smo najrođeniji“.
Pajo se prisjetio i jednog, kako je rekao, nevjerovatnog prizora iz prošle godine.
„Jednog jutra na selu probudila me neka gužva. Pogledam kroz prozor, krdo srna preskače ogradu i kroz izmaglicu trči preko dvorišta.
Istrčim u pidžami, `Lana` me ugleda i krene ka meni, a i srndaći i srne zastadoše najprije kao ukopani, a onda, slijedeći Lanu, počeše i oni da mi se oprezno približavaju. Nikada neću zaboraviti taj čudesni prizor, kao da još i sada vidim i osjećam njihov dah i zbunjene poglede“, kaže Pajo.
„Lana“ je i prošle godine donijela na svijet dvoje lanadi, međutim oni nikada ni blizu nisu prišli Paji.
Očigledno je da je zov divljine jači od gena koje je imala njihova majka „Lana“, koja je i danas privržena velikom i humanom čovjeku – Paji Blagojeviću.
(www.palelive.com / Srna / Priredio: Ognjen Begović)
