Огласи
Dani koji slijede su mi prolazili u košmaru. Gotovo ludilu. Nisam mislio ni o čemu. Ništa korisno, danima nisam radio. Samo ponekad jeo i spavao. A i to spavanje, kao bunilo. Nesvjestan da li sam budan ili je sve to san. Ružan san.
I uvijek mi pred očima slika zgrčenog, blijedog lica Milene, a oči joj pune suza. Bilo me je stid sebe, griža savjesti me izludjuje. Koje sam ja ništavilo. Poslije tri dana, o onoj Biljani sam razmišljao sa prezirom i prema njoj i prema sebi. Onda sam je potpuno istisnuo iz misli. U glavi mi je ostala samo Milena, onako jadna, povrijedjena. Pritiskalo me samo jedno pitanje. Šta sada da radim? Kako da popravim porušeno? Kako da joj ponovo pridjem? A onda sve to prelazi u paranoju. Budan sanjam kako joj prilazim i vidim kako ona gnusno okreće glavu od mene. Duša mi se razdire.
Došla je i subota, moram raditi u disku večeras. Prvi put od tog dogadjaja izlazim medju ljude. Srećem Zoku. On hladnog izraza lica. Ništa ne komentariše. Sa mnom usiljeno priča i pravi se kao da se ništa nije dogodilo. Naslućujem, da sam izgubio prijatelja. Ostala ekipa takodje ništa ne priča o prošloj suboti. Imam utisak da sve znaju, ali mene zaobilaze u svemu tome. Čak i Tupče, i on me gleda, gotovo prijekorno. Osjećam da nikoga nemam na svojoj strani. Osjećam se užasno sam. To veče vidim i Biljanu, naravno u muškom društvu. Glasno se smije i u izuzetnom raspoloženju. Koketira sa svima i u centru pažnje je. Kad sam pustio sentiš, ona pleše sa jednim fudbalerom FK Romanije. Tokom plesa, a na samo par koraka od mog pulta, poče žestoko da se ljubi sa njim. Gotovo da sam osjetio na sebi, njen podrugljivi pogled. Sve mi se smučilo. Bože dragi, koji sam ja samo šupak ispao. Naravno, Milena nije bila u disku tu noć, niti sam je očekivao. Bio sam siguran u jedno, da ona tu nikad nogom neće kročiti, dok god ja budem tu radio. A sama ta pomisao me ubijala. Onda sam lagano pao u letargiju. Gotovo prestao da se smijem. Sve manje sam izlazio medju ljude. Čak sam i prijatelje zaobilazio. Tupče me već dvije sedmice mijenjao u disku.
Bila je sredina avgusta, bližio mi se rodjendan. Moj rodjendan sam u zadnjih par godina stalno slavio u krugu prijatelja. Sada mi nije ni do čega. Moji roditelji otišli na godišnji odmor, na selo u očevu porodičnu kuću. I mog mladjeg brata poveli sa sobom. Ostaće tamo sve do jeseni, do početka škole. Sestra negdje na moru. Kući sam potpuno sam. Zamijenio sam potpuno noć za dan. Zaspim negdje pred zoru, budim se kasno popodne. Danima nigdje ne izlazim, niti mi ko dolazi. A onda kad padne noć, ne znaš šta je gore. Nikad da prodje, a i kad prodje, ne znaš da li se raduješ novom danu, koji ti ništa bolje neće donijeti. Jedina mi utjeha, muzika. Sve više slušam klasiku i naravno Flojdove. Nekako sam otkrio da mi najviše odgovara Dvoržakova simfonija „Iz Novog svijeta“, a da me Verdijeva uvertira za „La Traviatu“, gotovo redovno rasplače. Kad ne znam šta više da slušam, pustim Rekvijem od Mocarta. Naravno da uz tako sumornu muziku ni moje raspoloženje nije moglo biti bolje. Soba mi je izgledala kao da je bomba u njoj eksplodirala. Sa vana zamračena onim platnenim zelenim roletnama, iznutra još navučenim zavjesama. Najviše vremena tu provodim. Prozor nisam otvarao danima. Svjetlost sijalice nikako ne podnosim, pa sve češće koristim svijeće. Da ubijem smrad od cigareta, ali se taj miris dogorjelih svjeća izmješao sa duhanskim dimom i ugašenim opušcima. Smrad je neizdrživ, ali ja ništa neću da mijenjam. Niti mi to smeta. A onda, nešto šnjuhajući po špajzu, vidjeh pletenku od 10 litara rakije. Uh, pomislih, samo mi još to treba. Nadjoh onaj bokalić iz kojeg je moj stari sebi doljevao i nasuh prvu čašu. Popih na iskap i sav se stresoh. Bože koji otrov, kako ovo neko uopšte može piti. Ma ne mogu ja ovoga, pa makar i da mi je za lijeka, zaključih. Nekako pomislih, a i neko mi je rekao da je prva čaša najteže klizi niz grlo, hajd popiću još jednu i kapak. Nasuh, zažmurih i eksirah. Sad je to već lakše bilo. Čak sam i onaj prijatni miris šljive osjetio u nozdrvama. Slabo sam ja pio rakiju, rijetko, gotovo nikad.
Moj stari je uvijek pek’o rakiju, ono za sebe. Borio se da obezbijedi šljive, svake godine. I uvijek ista procedura . Kao što je morao obezbijediti drva i ugalj za zimu, morala se isto tako i rakija ispeći. Njegova je filozofija bila, da se jesti možda i ne mora, ali da rakije u kući mora biti, za, kad neko dodje. „Zamisli Nuro, da moraš ići u prodavnicu, kupovati onu njihovu rakiju, smrdaru, kad neko dodje. A ima li išta bolje, kad znaš da imaš svoju, znaš da u njoj nema šećera, pa nećeš valjda sebe trovati“, često je znao reći. Moja majka, tradicionalna muslimanka, samo je rukom odmahivala i govorila da su sve to šejtanska posla. Ali je sve to trpila. Znala je sirotica, da se i bunila ništa joj ne bi pomoglo. Rakija se obično pekla negdje u novembru, kad ono zahladi, kad dodju prvi mrazevi, pa i prvi snjegovi. Pri tom se brižno pazilo da se, u medjuvremenu dok je džibra (smjesa šljiva i vode) vrila “kapa„ kojim slučajem ne okrene. To je bilo ravno katastrofi. Onda je rakija bila kisela, a kud ćeš gore, kad neko kaže: „Ma ne valja mu rakija“. Gore ti kletve ne treba. To bi mog starog, definitivno ubilo. Za pravu rakiju, odabir šljive je bio najvažnija stvar. Najbolja šljiva je bila iz Podrinja, višegradska, goraždanska, fočanska, a za nevolju može i čajnička. Ostalim je slabo vjerovati. Ova sarajevska je imala slabo šećera i malo je bacala, dok su one oko Olova i Kladnja nekako tuknule na zemlju. Kad podbaci šljiva u Podrinju, onda su mom starom njegovi jarani, autoprevoznici, dovozili šljivu iz Gradačca i okoline Tuzle, Živinica, Kalesije. Rakija od te šljive je bila „gromovača“, em što je puno bacala, em što je sama od sebe bila jaka, da je nisi morao prepeći. Ali je moj stari, iz sentimentalnih razloga, vjerovao samo onoj podrinjskoj šljivi. Samo ga je ona podsjećala na zavičaj i njegovo djetinjstvo. Kad se rakija pekla, u našoj kući su to bili, gotovo svečani dani. Stari je bio vidno raspoložen, mada brižljiv. „Samo da dobro baci, da se ne obrukam“, tješio se. Nikad nije pek’o onu „meku“, radije manje ispeći nego ispod 40 stepeni peći. Imao je urodjenu odvratnost prema onima koji su u džibru dodavali šećer. Zbog toga nikome nije vjerovao, do svojoj rakiji. A znao je „šećerušu“ poznati, čim je lizne. U tom slučaju je odmah mijenjao piće i prelazio na gemišt. A pravu rakiju je znao cijeniti, a još više onoga ko je ispekao. Rakija se obično pekla u Potocima, kod našeg rahmetli rodjaka Aziza. A muka je bila ispeći rakiju. Em je zima, em je svuda mokro i neudobno, em je teret. Obično se kazan nije gasio danima i noćima. Peklo se u cugu, dok sve ne ispečeš. Onaj ko to nikad nije radio, bolje da nikad i ne počinje. Rakiju iz svakog kazana moraš lično probati, jer ti samo jedan zagorio kazan može pokvariti cijelu rakiju i cijeli trud. Znači, to su dani nespavanja a vječito pijan. I to od one „parnjače“, pune metilnog alkohola, od kojeg se slijepi i glava puca. A nagrada je ona plavkasta tečnost i komentar gosta koji je proba i kad kaže „dobrrraaaaa“.
Ja, eto večeras eksiram taj trud mog starog, zgrčenog lica i gadljivog izraza. Sve u nadi, da će mi od te plavkaste tekućine biti lakše u duši i toplije oko srca. A onda kao nekom čarolijom mi se pojavi lik Milene, nasmijane, koja me grli i steže mi glavu dlanovima, gleda me duboko u oči govori: „Da ti samo znaš Su, kako ja tebe volim“. Ne mogu da vjerujem i pitam je: „ I sve ćeš mi oprostiti i nikada o tome više nećemo pričati“. „Sve srećo, sve ću ti oprostiti, samo neka si ponovo uz mene“. Htjedoh joj još nešto reći, ali je njen lik već bio nestao. Znači, nije sve izgubljeno, pomislih. Ona mene još uvijek voli. Pustih muziku. Indexi. „Kada se kiše i oluje stišale budu i kreket žaba po blatnjavom putu bude utihao i kada raspjevani zvuk zvona sa katedralskog tornja nadjača i zaustavi bolnu pjesmu vjetra, a aleje ponovo ožive životom proljeća, ja kliktaću u nestanku svom“. Uh, kako sam volio ovu pjesmu, pogotovo ovaj recital na početku. Nasuh još jednu čašu iz magičnog bokalića. Čudo, kako se čovjeku otvore vidici, najednom. Znači, zato moj stari, ponekad ujutru poslije kafe, onako zrači srećom, a onaj andjeoski osmjeh mu ne silazi sa usta. E, stari, stari. Od svog sina si krio ovaj eliksir sreće. Nema više ni onu gorčinu, samo intenzivni, prijatni miris šljive. Nekako mi ni ova moja soba nije više onako zapuštena. Na zidu mi foto tapeta . Vrhovi planine pod vječitim snijegom išarani glečerima, dolje u podnožju, šuma u jesen, parada boja, možda krajem septembra, prije onih sumornih kiša i prvih mrazeva. Slika me ne podsjeća ni na šta. Nikad nisam bio na takvim planinama, možda su Alpe, možda Himalaji, ali je lijepa. Nekako trodimenzionalna i stvarna, kao da je planina tu preda mnom. Vidjeću je čim otvorim prozor. A onda mi se opet pojavi ona. Sa vjencem od bijelih rada oko glave. Trči prema meni, negdje gore na Ciganskoj ravni. Grli me i zadihana govori: „Hajdemo sad gore, na Goli Koran, znaš da nismo bili prošli put“. Vodi me za ruku uz blagu uzbrdicu. Oko nas debela hladovina i skoro polumrak. Visoke omorike svuda oko nas. Ne idemo putem već kroz neprohodnu šumu. Pod nogama nam pucketaju suhe grančice, kliže nam se od opalih iglica. Govorim joj da ćemo zalutati. „S tobom zalutati Su, pa ti ćeš uvijek znati naći put za nas dvoje. Ničega se ja ne bojim, samo kad sam sa tobom“. Bože, kako je draga. Kako si je uopšte moga prevariti, moj Suade. Pa ona je blago. To se čuva u zlatnoj krletki, to se drži uza se kao amajlija. To se čuva od urokljivih očiju. To se čovječe čuva ….samo za sebe. Bio si neoprezan, ma šta neoprezan, iskorišteni magarac. Šta si sebi dozvolio. Iskorišten i odbačen kao maramica za nos. Služio svrsi. Al’ eto vidiš, srećom nije sve izgubljeno. Ima neko ko te gleda drukčijim očima. Voli te, vjeruje ti. S’ tobom će na kraj svijeta. Samo reci. Za to treba živjeti. A ti kao da sam sebi ne vjeruš. Bojiš se da ćeš zalutati. Ti da negdje zalutaš. Ti da se nečega bojiš . Možeš ti puno više, moj Suki, puno, puno više nego što ti misliš da možeš. Nasuh još jednu čašu Velijinog eliksira i eksirah. Bokalić od pola litre je bio prazan.
Još kao dijete sam se postepeno učio, kako da pobijedim strah. Često mi se vraćala slika starog hotela na Koranu. Gore, gdje je predvidjena da se pravi kino sala, a danas je bazen, su Tifa i Jole. Popeli se uz gromobran na ravni krov i sunčaju se gore. „Jesam ti reko Jole, ma ne smije se on gore popeti, vidiš kako je kilav i strašljiv ko zec“. „Hajde ba Suki, samo se čvrsto drži uz gromobran i ne gledaj ispod sebe. Vidjećeš da je, kao od šale“ hrabri me Jole. Sav oznojen, sa srcem u petama sam se nekako gore popeo. Visina , možda nekih osam, mozda i deset metara. Možda i nije toliko, ali meni se tako učinilo. A gore ljepota, sjajan aluminijski krov širine fudbalskog igrališta. Ma možeš svašta raditi. Odozdo, bijesni vojnik stražar, ne može nam ništa. Mi mu se rugamo, on peri pušku u nas. Mi znamo da je prazna. Priznao nam puno ranije, jedan drugi stražar kad smo mu donijeli rakije. Za nas djecu, stari hotel je bio magično privlačan. Sa krova bazena si sad pa sad na drugom spratu hotela. Gore praznih soba koliko hoćeš. Svak sebi bira po jednu. Ni to nam nije dovoljno. Penjemo se u potkrovlje, a gore golubovi. Hvatamo ih u onom polumraku, oni slijepi u tami, nasumice lete. Nalazimo gnijezda sa jajima, gadjamo se njima, igramo se sa malim piladima. Kako je život lijep. Neoprezno silazimo i ….bivamo zarobljeni. Kad je bila smjena straže, onaj vojnik nas prijavio. Došlo puno vojnika i nekakav oficir sa njima. Sjećam se da mu je bilo ime Simo. Čim smo se ponovo spustili niz gromobrane na zemlju oni nas pohvatali ko zečeve, jednog po jednog. Kapetan nam zapisuje imena, vodi nas kućama i predaje roditeljima. Uz prigodan komentar, eto mogli su nas pobiti, a nisu jer smo djeca. Nego, nek’ roditelji pripaze, da se to ne bi drugi put ponovilo. Naravno slijede batine, zabrane izlaska i sve što ide uz to. A, dobro smo prošli, Simo htio i u školu da nas prijavi, al’ eto srećom nije. Samo nam je još to trebalo. Drugi put išli nas trojica da se skijamo na Pustohanu. Joletu pade na pamet da se kupa. Bio deseti januar, sjećam se. Sunčano vrijeme, snijeg blješti, ne možeš gledati u njega. Mi se skinuli do gola i u vodu. Jole čuo od nekog da se tako čeliči organizam. Voda ledena, ali nije bio fol ući u vodu i odmah izaći, nego i zaplivati. I to u istom onom bentu koji smo mi ljetos ogradili, dole u Mišu, kako se zvao taj dio Miljacke. Voda je bila duboka, preko glave. I nije bio problem ući u vodu, nego plivati da ne potoneš i da skvasiš glavu. A srce hoće da ti stane. Ne možeš do daha da dodješ. Drugi put opet, sjedimo gore u Rudićevim lijeskama, nakrali krompira kod Bogde, zapalili vatru i gurnuli krompir u žar. Tifa, negdje hodao okolo naišao na neki jarak pun žabljih jaja. Pita ko će biti toliko hrabar i jesti ta jaja. Ja se prvi javim i jeo, jeo dok mi se i oni nisu pridružili. Šta ti je mladost, u čemu smo se sve takmičili. A, eto tako smo se i čeličili i spremali za život pun iznenadjenja. Ali nas više ništa nije moglo iznenaditi. Za sve smo bili spremni. Za sve, osim za ljubav. Djevojčice i njihovo društvo smo izbjegavali, koliko god smo to mogli. Meni je najveća sramota bila, kada sam u prvom razredu osnovne škole morao sjediti sa djevojčicom u klupi. Mene su zadirklivali da ću da se ženim sa njom, a ja sam sirotu djevojčicu toliko mrzio da sam je stalno vukao za kike. Mnogo, mnogo godina kasnije mi je ta djevojčica, tad već udata žena i već je bila majka, priznala da je bila zaljubljena do ušiju u mene. Da sam još i to tada znao, sve bi joj kose počupao. Takvi smo bili. Nismo voljeli djevojčice i njihovo društvo, pa to ti je. A onda je moj stari dobio veći stan, jer je imao troje djece. Trosoban i puno komforniji. Ta zgrada nije bila daleko od naše stare zgrade možda ni pedeset metara, ali je bila najnovija zgrada u Koranu. A komšiluk, sve same djevojčice. Od dječaka, samo Grof , Đuza i ja. I naša, po pet-šest godina mladja braća. Grof, k’o Grof, uvijek bio u svom svijetu vesterna, a ja i Đuza, vremenom, valjda iz dosade, prekoračismo tu nepisanu granicu, pojedosmo naš muški ponos i počesmo da se igramo i družimo sa djevojčicama. Prvo škole, pa preskakanje štrika, onda skrivača, pa klizanje po ledu ispred zgrade. Medjutim, najpopularnija je ipak bila, igra dame i muškaraca. Dama je uvijek bilo previše ali muškaraca, samo ja i Đuza. Tako da su se „dame“ gotovo otimale za nas. Naravno da tu nije bilo pravila igre, nego fol je bio oponašati život naših roditelja, prvo vjenčanje, pa se onda crtala na betonu kuća gdje će mladenci živjeti. I onda oni tu žive, pa dolaze djeca, povijaju se bebe barbike, kuha se ručak na improvizovanim šporetima, prave se kolači, mjesi se hljeb od blata. Tako smo Đuza i ja uvijek bili nečiji muževi. Godine su prolazile i te dječije igre su sve više dobijale komplikovanija pravila. Tad se sjećam kako su nas djevojčice učile da se ljubimo, ono filmski. I to bez ikakvog stida. Sve te djevojčice su bile naših godina, ali kako to uvijek biva, djevojčice su prije sazrijevale. Valjda su više i gledale filmove i u svemu su nekako bile iskusnije od nas. Suština stvari je ipak bila u tome, da sam ja, družeći se sa djevojčicama, polako i sam počeo da rastem i nisam više bio tako neprijateljski raspoložen prema ženskom rodu. Moj prijatelj Đuza je otišao i korak dalje. Zaljubio se u jednu od njih. Ja još uvijek nisam bio došao do te granice i nikad neću zaboraviti moj strah, kad mi je jedna od tih djevojčica predložila da se zabavljamo onako „zaoprave“. Ja je zamolim onda da mi da 24 sata da razmislim, a onda sam sa takvim stidom prolazio danima pored nje, bez odgovora, da je ona konačno digla ruke od mene. O mojoj prvoj ljubavi iz osnovne škole sam već pisao ranije i kako se sve to završilo.
Kad sam ja krenuo u gimnaziju, nekako sam već bio izrastao u visokog, doduše mršavog, ali zgodnog momčića. Onda dodje u modu ona duga kosa, traperice i sav taj kolorit koji je sa sobom nosio rock and roll. Nisam ja bio ružan i već tada u prvom razredu sam se počeo svidjati nekim djevojčicama iz škole. Onda je postalo moderno da imaš djevojku i znam da sam već tada, od prvog razreda gimnazije uvijek imao neku djevojčicu, sa kojom sam se vodao za ručice i ljubakao na „Klupi“, pred „Parkušom“. Sve se to i završavalo na tom ljubakanju. Otprilike su svi iz muške raje bili kao i ja. Naše školske drugarice iz razreda, su već bile u dužim vezama, tako da je bilo nepisano pravilo da se niko od nas muških njima ne nabacuje. One su se gotovo majčinski odnosilie prema nama. Davale nam savjete, kako postupati prema djevojkama, prenosile nam odmah vijesti, čim čuju da se neke tamo iz drugih razreda interesuju za nas muške. Danas nešto ipak mislim da smo se mi muški ipak zaljubljivali u te naše cure iz razreda. Samo eto nismo to htjeli priznati. Za sebe znam sigurno, da sam bio u bar tri cure iz razreda zaljubljen. Zbog jedne takve sam godinama nosio istu frizuru njenog omiljenog fudbalera, Ivice Šurjaka. Znam i to da smo mi raja iz gimnazije redovno, skupa slavili Nove godine, a da su tu bile sa nama i naše drugarice iz razreda. Slavili su se skupa rodjendani, a o zajedničkim žurkama, najvećim hitom tog vremena da i ne pričam. A tek koncerti, Bijelog dugmeta, Teške industrije i Indexa . Kad sve onako sumiram, znam da sam sve vrijeme gimnazije bio zaljubljen, da sam stalno bio u vezama koje su trajale dva tri mjeseca, a da se nikad nisam zabavljao sa nekom od djevojaka u koje sam bio zaljubljen. I čudno i smješno i nevjerovatno.
Moje prvo pravo iskustvo sa rakijom od mog starog, sam ja teško podnio, ne ono vrijeme dok sam je pio nego poslije toga. Pio sam je na gladan stomak , ispušio sam, ni sam ne znam koliko cigareta. Zaspao sam tu noć snom blaženog, a probudio se sa mukom u stomaku. Jedva sam stigao do WC-a. Povraćao sam dušu. I svaki put kad se vratim u krevet i zatvorim oči, osjetim kako mi se soba okreće, a ja se grčevito držim za krevet da ne odletim. I ne potraje dugo, a već me muka u stomaku tjera opet u klozet. Želudac mi je već odavno prazan, i povraćam samo neku žućkasto-zelekastu tekućinu, koja mi s vremena na vrijeme izlazi i na nos, štipa i guši i ne da mi doći do daha. Znao sam da je to kiselina iz želuca. Ni sam ne znam koliko puta sam tu noć ustajao da povraćam. A onda sam se pomirio sa tim da spavam sa glavom nad klozetskom šoljom. Koliko sam „dežurao“ tu pred šoljom, ne znam. Dal me hladnoća i to popuštanje dejstva rakije ponovo vratilo u krevet, ni to ne znam, ali kada sam ponovo progledao, mučnine u želcu više nije bilo, ali zato glavobolja.
Prvo taj bol u potiljku, a onda ono nesnošjlivo pulsiranje mozga u slepočnicama, koji izbija sa svakim otkucajem srca. Bol za neizdržati, a oči ne mogu otvoriti, toliko mi dnevna svjetlost smeta. Idem kvasim glavu hladnom vodom, stežem mokru krpu oko glave. Vidio od mog starog, kad on nekad prepije. Malo mi bude lakše, ali bol i dalje neizdrživa. Grozničavo razmišljam kako da je ublažim. Pade mi na pamet analgin. Tražim ga bezuspješno po čitavoj kući, zavirim i u ladicu gdje moj stari drži lijekove i…pronadjoh. Odahnem sa olakšanjem, kao onaj koga je ujela otrovna zmija, pa mu daju serum. I zaista, poslije jedno pola sata osjetim popuštanje bola u tjemenu, a onda polako prestade i pulsiranje u sljepočnicama. Taman se spremam da konačno, sa olakšanjem, oslobodjen od bolova u glavi i muke u želcu, legnem u krevet, kad neko zvoni na vratima. Nevoljko ustajem. Kontam ko li je. Sigurno Tupče. Već razmišljam kako da ga otkačim, otvorim vrata, a pred vratima stoji moj školski drug iz gimnazije Ticko sa jednim visokim momkom, kojeg nisam ni poznavao. Ticka nisam godinama vidjao, još od gimnazije. Šta li hoće? Kako me nadje? Pustih ih unutra, vidim oni šokirani izgledom moje sobe. Nekako ih umirih i rekoh da sam imao pjansku noć i da sam se taman spremao da sredim sobu, kad sam čuo zvono na vratima. Nekako mi pomogoše da to bar donekle dovedem u red, a onda mi Ticko objasni zašto su došli. Treba mu partner u novootvorenom disku, ondje kod teniskog igrališta, tu u hotelu na Koranu. Traži nekog mještanina sa Pala, da pušta muziku, kad njega nema. Kaže da hotel dobro plaća, svakome po deset posto od prodatih karata i besplatno piće. Zna da sam ja ovdje u Palama i tako mu ja prvi padoh na pamet. On ima svu opremu. Pojačalo Akai (čudo onog vremena), zvučne kutije Tanberg, miksetu sa 20 kanala. Pravi light show. Ma sve profi. Držao je on već disko na Političkim naukama. Radi već kao muzički urednik na Radio Sarajevu. Nema puno vremena i eto treba mu zamjenik. Rekoh mu da već radim u jednom disku, a on će ti meni: „Ma pućiće to disko odmah, vidjećeš, čim mi počnemo“. Rekoh mu da ću razmisliti o njegovom prijedlogu i da mi se čini dosta primamljivim. Javiću mu uglavnom. Odoše. Ja se jedva dočepah kreveta. Spavao sam skoro cijeli dan i noć. Nisam ništa sanjao, nisam ništa mislio. Sutra ću, samo da me sve to prodje.
Sljedeći dan je bio prelijep. Ja se probudio čio. Opet se radujem životu. Konačno sam osjetio i glad i nabrzaka spremih sebi jaja i uz to još ispržih i neko meso. Ne sjećam kad sam zadnji put imao takav apetit. Ne znam ni sam koliko je dana, možda i sedmica trajala ta moja samoizolacija. Danas prvi put, poslije toliko vremena, izlazim medju ljude. Izašao sam vrlo rano, za moje prilike , oko deset ujutru. Preporodjen. Odoh gore da prošetam oko hotela. Bila je nedjelja. Gore naroda, kao da je teferič. Najviše ih je iz Sarajeva. U posljednje vrijeme, sve ih je više i više. Uživaju u šetnji zelenim livadama i šumarcima, oko hotela. Kradu posljednje ljetnje sunce. Na tenisu gužva kao i obično. Posmatra se vječiti derbi braće Zoričić i svi očekuju momenat kad će Mićo, po ko zna koji put slomiti reket. Tako je jednom slomio i onaj moj aluminijski koji sam kupio u Poljskoj. Danas je izgleda dobre volje. Kad izgubi poen, počne pjevati partizanske pjesme. Bebe ga proziva, provocira, stalno govori, aut. Zna da ga i na takav način može pobijediti. Iako je tenis relativno mlad sport u Palama, oni kao svestrani sportisti, su vrlo lako i brzo ovladali tom vještinom. Milina ih gledati. Na drugom terenu, onom betonskom, igraju Tašo elegancija i Mišo kamerman. Tenis je zaista lijep sport, kad ga igraju ljudi koji to znaju.
Nekako u dnu duše sam slutio da ću danas vidjeti Milenu. Već sam smišljao kako da počnem naš razgovor. Reći ću joj jednostavno, da sam pogriješio, da se to nikad, nikad više neće ponoviti. Ma ne valja mi to ispričavanje. Možda smislim nešto što će zvučati onako mangupski, a njoj simpatično. Ma možda joj ne moram ništa objašnjavati. Kad vidi moj izraz lica, sve će joj biti jasno. Nekako, poželjeh po ovom lijepom danu da odem gore na Goli Koran. Ma ne moram baš skroz, ako se baš umorim. Krenuh kroz lijeske gore. Izadjem pred onu golu padinu, prije onog uspona i gotovo se sudarih sa njom. Nije me ni htjela registrovati i ….nije bila sama. Oko struka je držao niko drugi, do moj drug Zdravko Tešanović. On joj nešto šapuće na uho, ona mu odgovara sa andjeoskim osmjehom. Prodjoše pored mene, kao pored mramornog kipa. Ni pogledali me nisu. Uhh, nikako da se povratim od šoka. Sjedoh pod neko drvo. Gledam tupo, bez izraza na licu. Srce mi lupa, hoće da iskoči. Osjećanja pomješana. I žalost i razočarenje i bol i ljubav i ljubomora i na kraju nemoćni bijes. I sve to u kratkom vremenu, u intervalima. Eto tako, znači, izgleda propast svijeta.
Od tada su se dani vukli, mjeseci lijeno prolazili. Došla je i jesen. Krenuo je i fakultet. Prihvatio sam nekako nezainteresovano, Tickovu ponudu. Počeo puštati muziku u novom disku. Diskoteka na teniskom igralištu je bila kao bombona. Sve novo i blistavo. Bio i šank, služio konobar iz hotela. Sala mala i intimna, najljepša atmosfera, kad ima stotinjak gostiju. Prvih mjeseci je uvijek bilo dvostruko više. Bilo je i parno grijanje. Moj pult uzdignut iznad mase. Pelo se do njega drvenim stepenicama. Konobar uvijek na dohvat ruke . Hotel je dobro plaćao, i nisam se imao ni na šta žaliti. Jedino što se radilo šest dana u sedmici, a radno vrijeme bilo do dva ujutru. Vremenom je diskoteka postala jedino mjesto okupljanja mladih u Palama. Smještena na najboljoj mogućoj lokaciji u Palama. Ticko je bio potpuno u pravu, kad je rekao da će diskoteka u staroj kino sali pući, čim se nova diskoteka otvori.
Sam hotel na Koranu je nudio bogat sadržaj. Moderan, reprezentativan objekat. Nemoguće i pomisliti da je tu nekad bila stara napuštena gradjevina, koju je JNA sagradila, ko zna iz kakvih pobuda, a onda ostavili decenijama da propada, nezavršenu. I kad je prijetilo sve da se uruši, UPI, tako se zvao novi vlasnik hotela, u vrlo kratkom vremenu nadje i pare i vrijeme da renovira i dogradi, jedan od možda najreprezentativnijih objekata u širem krugu grada Sarajeva. Hotel je imao veliki, svjetli, prostrani restoran, prije svega za goste hotela, ali je uvijek bilo mjesta i za svakog onog ko bi poželio dobro da jede. Obično su tu svraćali gosti u povratku sa Jahorine, ali su se tu vikendom mogli vidjeti i imućniji Paljani tog vremena. Prije svega oni stariji. Znam da su naše majke na silu dovlačile muževe na tradicionalnu proslavu Dana žena. Bila je tu i živa muzika. Ispod restorana je bila bar kafana, takozvane kifle, gdje boljim danima, subotom i nedjeljom nisi mogao ni za lijeka naći slobodno mjesto. Ako u kiflama nije bilo mjesta, mjesto se moglo naći u stražnjem dijelu hotela, u pivnici. Tu se obično točilo pivo iz krigli. Pivnica je bila smještena pred samim ulazom u bazen. Šank je bio smješten nekako u sredini, a sjedilo se okolo na visokim barskim stolicama, napravljenim od masivnog drveta. U bazen se nije moglo uvijek ući. Bar ne odmah po otvaranju hotela. Zaposleni u tom sportskom dijelu, Čedo Gazda i neki Stanko iz Sarajeva, su tražili iskaznice, da si zaposlen u UPI-ju i navodno su samo te puštali. Slično je bilo i za korištenje automatske kuglane i bilijar sale. Nešto danas kontam, da te iskaznice nisu ni postojale i da su bile samo izgovor upravnika hotela, da se očuva nivo gostiju. Vremenom, kako se smanjivao broj „ozbiljnih“ gostiju i Paljani su se konačno mogli okupati u bazenu i mogli su kuglati u kuglani. Prethodno je trebalo steći bar neku osnovu, prije nego što baciš prvu kuglu. Kuglanje je bio, do tada gotovo nepoznat sport ili zabava, kako se uzme. Sam sportski dio hotela je nudio još mnogo sadržaja. Pored već pomenutih teniskih terena, napravljen je i prvi betonirani teren u cijelim Palama za mali fudbal, sa malim tribinama. Tu se početkom jula preselio i počeo igrati tradicionalni paljanski turnir u malom fudbalu. Bilo je tu i prvo betonirano košarkaško igralište, tako da se gotovo sav sportski i zabavni život u Palama tog vremena, preselio na Koran. Za paljansku omladinu, otvaranje hotela je bio dar Božiji. Svako je za sebe našao neku zabavu. Kad se uzme u obzir još i to da se srednjoškolski centar nalazio gotovo na par koraka od hotelskog kompleksa, zadovoljstvo je bilo potpuno. Dok god je trajala školska godina, sve je u i okolo hotela vrvilo od srednjoškolaca i nikada nije bilo dosadno. Uvijek si gore mogao naći nekog od raje.
Ja sam se poslije svih tih dogadjaja sa Milenom, promijenio. Gotovo odumro. Postao sam nekako svjestan realnosti. Svjestan i svojih i njenih postupaka. Vremenom sam je vidjao onako slučajno u prolazu. Uvijek je bila sa njim, izgledala sretnija nego ikad. Medjutim, vremenom me je počela da izjeda ljubomora. Imao sam, ni sam ne znam zašto i povrijedjenu sujetu. Puštajući tada muziku u tom jedinom disku u Palama, postao sam u neku ruku i neko sa kim su se ljudi htjeli družiti, možda sam bio i neka zvjezda u tom malom mjestu, ali ja to nisam tada ni shvatao, niti mi je to tada uopšte bilo važno. Nekako mi je pored Tupčeta Mikija i Cere , najbolji jaran postao konobar u disku. Zvao se Ivan. Bio je iz Slavonskog Broda, dobar čova, a i sam Bog zna kako je, valjda za poslom eto, pao na Pale. Ivan mi nikad nije dozvoljavao da mi čaša bude prazna. Ja sam u početku pio ono točeno pivo u kriglama, a onda sam se jednom gotovo otrovao od nekog prokislog piva. Od tada sam počeo da pijem votku sa tonikom, a onda vremenom, samu votku. I tako danima, šest dana u sedmici, do dva ujutru. Već sam dobro mogao podnositi alkohol. Stvar navike kao i svega u životu. Milena je vremenom ušla u veoma ozbiljnu vezu sa Zdravkom. Nije me više ignorisala, kad me vidi. Nekad me čak znala i pozdraviti. Uglavnom joj ja više nisam bio ni u djeliću njenog mozga, a možda me se tu kroz neku maglu jedva i sjećala. Ona je mene jednostavno pregorjela i ugušila u sebi, a onda je nekim čudom, našla snage da se ponovo zaljubi. I bila je sigurna da je bila sretnija sada, nego što bi to ikada bila, da je ostala sa mnom. Doduše, sve je to u tim ludim godinama imalo odredjen vijek trajanja, ali sam ja zauvijek nestao iz njenog života. Sa mnom je bilo potpuno suprotno. Možda što sam po prirodi ovako sentimentalan. Možda što je i redovno opijanje, još više pojačavalo žudnju za njom, a možda i grižnja savjesti, jer na kraju krajeva, sve sam ja sam sebi kriv, jednostavno nisam mogao da je zaboravim. Nijednom od svojih drugova nisam od stida, mogao reći koliko patim za njom. Niko mi ne bi ni vjerovao. Iako je bilo mnogo, mnogo prilika, da nadjem neku drugu djevojku, da nadjem neku drugu utjehu. Ja nisam imao oči ni za jednu. Milena je redovno dolazila u diskoteku i uvijek sa njim. Kad bih puštao muziku za ples, ona je plesala sa njim, glave mu naslonjene na rame, kao da spava. Mirna, zadovoljna, spokojna. Konačno našla ono što je tražila.Ja to sve odozgo iz ptičje perspektive posmatram, onda izvlačim iz arhiva, najveće i najtužnije sentiše koji postoje. Vremenom taj sadomazohizam, to samouništavanje nisam više mogao trpiti, nego sam čim počne ples prepuštao pult bilo kome. Ili Ticku, koji je uvijek bio zabavljen svojom djevojkom ili Ceri. Jednom tako, usred tog sentiša, malo pod gasom, krenuh sam u hotel i sjedoh, opet sam, za praznu kiflu. Konobar Bato, moj školski drug iz osnovne, kad sam ga pitao šta najbolje i najbrže opija, on mi preporuči lincuru. Rakija od 52 stepena. Kao kad piješ solnu kiselinu. Sve ti unutra sprži. Služila se uz čašu vode. Rekoh mu neka ne sklanja čaše i neka mi donosi uvjek po duplu. Podobro se čaša bilo nakupilo, kad me neko zagrli. „Šta je komšo, težak život, je l’ da?“ Odnekle, moj komšija Đuza. Prijateljski mi se smješio. Pozvah ga da sjedne. Sjede i odmahnu glavom. „Bogami si ih momački smlatio, moj Suki“, reče pokazujući glavom prema praznim čašama na stolu. “Nego ,je l’ misliš da je ona vrijedna toga?“ „Jeste“, klimnuh glavom. “Ako jeste , onda pij, Bato, donesi nam duple ovdje“, reče mu Đuza. Nisam Đuzu dugo vidjao. Nekako mi je bio nestao iz života, ali sam znao da mi je bio odani drug. Medju nama se izgradila ta nit prijateljstva, koja je trajala čitav život. Ništa mi jedan drugom nismo mogli zamjeriti, a za pomoći smo uvjek bili tu, kad zatreba. Taj odnos medju nama se gradio još od malih nogu, još dok smo se igrali sa onim djevojčicama, pred zgradom.“ Je li te ostavila zauvijek?“, pita. „ Ma jeste prijatelju, zauvijek. Ja nju prevario jednom, a ona mene ostavila zauvijek. Eto, svako veče gledam kako se drugom vješa o vrat, gledam i ništa ne mogu učiniti da mi se ponovo vrati“, rekoh ojadjeno. „I da ti se vrati, ne bi ti mogao dugo biti sa njom. Jebaji ga Su, takvi smo mi muškarci. Najbolje bi bilo, da se ništa nije desilo. Kad se desi, gotovo je, piši propalo i traži drugu“, reče Đuza. „Ne mogu, Đuza vjeruj mi“, rekoh gotovo plačno. „Ma znam da ne možeš, zato i jesi ovdje, okružen sa ovoliko čaša. A eto isti smo, jebaji ga. De popij to. Šta si razvuk’o. Daj Bato još duplo ovdje“, opet će Đuza. “Znači i tebe ostavila“, upitah. Ništa ne govori. Samo uzdahnu i duboko povuče dim cigarete. Neću više da ga pitam, da mu pristajem na muku. Đuza je bio pravi ljepotan, visok, zgodan, elegantan, pravi maneken. Imao je dugu plavu kosu, gotovo do ramena. Kako je morala izgledati ta žena, koja je ostavila ovakvog Apolona. Vremenom je okrugli mramorni sto, gotovo cijeli, bio prekriven čašama. Prestali smo i pričati, odaljili se sa svojim mračnim mislima, svaki za sebe. Lincura je činila svoje, medjutim, napila nas jeste, ali nam nije pomogla, niti nam je išta bilo lakše u duši. Poslije duže šutnje ja progovorih: “Đuza, ja nikad u životu nisam razbio čašu, a eto večeras mi nekako došlo da razbijem“, rekoh pjanskim glasom. Bio sam trešten pijan. „Ma razbij Su, platićemo“. „Ma razbij, nek ide na moj račun, školski“, reče i konobar Bato, koji se tu slučajno nadje. Bacih čašu onako neiskusno, pokretom čovjeka koji prvi put razbija. Čaša sa stopalom, ono krhko staklo, pade na keramičke pločice na podu, po svim teorijama se morala razbiti, ali nekim čudom, eto nije. „Vidi, Đuza, majke ti, ni čašu nisam u stanju razbiti“, rekoh. Đuza me pogleda pogledom, koji ja nikad neću zaboraviti. Pogledom, što kaže Balašević, čovjeka, sa mjesecom u očima. „Ma ovako se to radi, moj komšo“, a onda raširenih dlanova, poput Bekim Fehmija iz „Sakupljači perja“, lupi po onim čašama na stolu. Na licu mu andjeoski osmijeh, dok melje onu srču koja mu kida meso na rukama. „Su, prijatelju moj“, zagrli me onim krvavim rukama, a ja osjećam da mu iz one krvi koja je liptala iz vena, izlazi i bol iz duše, bol koji ga je stiskao, a sada ga je konačno napuštao . Mene zališe suze, plakao sam kao djete, svjestan da svaki sljedeći dan poslije ovog večeras, za mene više neće biti isti. Sutradan sam otišao u vojni odsijek, bez ičijeg znanja, prekinuo fakultet i prijavio se za vojsku. Ni dan danas ne znam da li je to bio pametan potez u mom životu.
Moj prijatelj Đuza je poginuo pred sam kraj rata 28. 04. 1995., na prvoj liniji fronta, od granate ispaljene u 5 sati i 20 minuta ujutru. Tako mi je ispričala njegova žena Zorica. Moj prijatelj je ipak uspio naći bezgraničnu sreću svog života. Vjenčao se sa Zoricom 31. decembra 1988. Živjeli sretno, gore na Sedreniku, ko u ruskom romanu, sve do te kobne granate. Iz braka su ostale dvije prekrasne kćerke, Ivana i Mirjana. Mirjana je imala samo šest mjeseci kad joj je poginuo otac. Ivani je danas, dok ovo pišem, ostao još jedan ispit da diplomira na Političkim naukama-odsjek novinarstvo. Đuzin grob, ondje na laktu arhitektonsko-gradjevinskog fakulteta u Sarajevu, na groblju Lav, sam prvi put posjetio sredinom marta 1996., kad sam prvi put poslije 6 godina došao u Sarajevo. Humka nije bila ni godinu dana stara. Znam da sam se i onda gorko, isplakao na njegovom grobu, isto kao onda u kiflama u UPI hotelu. Ovu priču posvećujem njemu i neka mu je laka crna zemlja . Za Milenu nikad više nisam pitao. Ni dan danas ne znam gdje je i da li je sretna. Ipak i povrh svega, volio bih da jeste. A sebi nikad nisam oprostio, to što sam je prevario. Ali eto, tu mladalačku grešku i tu gorku lekciju sam tada naučio, da je nikad više ne ponovim. A plaćao sam je dugo, odveć dugo. Sam Bog zna koliko dugo.
I da sve ne bude tako tužno u ovoj tužnoj priči, pobrinula se slučajnost. Negdje prije par godina se razboljela kćerka mog dobrog prijatelja . Imala one dječije boginje i da ne bi ostalu djecu zarazila smjeste je gore na pedijatriju, na Koševu. Ja se našao u Sarajevu tada i on me zovnu da idemo zajedno posjetiti dijete u bolnici. Pristanem i dodjemo gore na to dječije odjeljenje. Dok se on igrao sa kćerkicom i tješio je, ja upitah sestru može li se sa doktorom pričati, o prirodi bolesti i o izlječenju. „Sad ću ja zovnuti doktoricu“. Ubrzo dodje i doktorica. Zgodna, lijepa starija gospodja. Čitam na reveru Primarijus dr Biljana V. Samo što sam zaustio nešto da pitam, ona me poznade. „Ma ne mogu da vjerujem, ti. Poslije toliko godina. Ma godine ti ništa ne mogu. Znala sam ja u koga ću se zaljubiti. Hajdemo u kancelariju“. Sjedosmo. Naruči nam po kafu. Izvadi Chivas iz ormara. „Šta gledaš. Ima kod doktora svega. Ne možeš ti naš narod tek tako odučiti da ne donosi“. Ja je gledam, ćutke, ne skidam oči sa nje. Još uvijek je zgodna, onako visoka, očuvana. Nasu mi viski onako podobro, a onda nastavi priču. „Bože dragi, da ti samo znaš, kako si ti meni srce slomio. Mislila sam da ću izluditi. I nikako da zaboravim onu noć na Romanijinom igralištu. Bože, kako je to bilo strasno. A mi onako mladi, neiskusni“. „Uh, Biljana, meni si se ti učinila tako iskusnom, pa onda ono poslije, kad si se ljubakala preda mnom sa onim fudbalerom, sve mi je odavalo iskusnu djevojku i ….“, prekide me. „I lakog morala, misliš. Ma bila sam toliko povrijedjena što mi nisi rekao da imaš drugu djevojku, da sam ti morala malo napakostiti. A što se pak, tog iskustva tiče, imala sam momka prije tebe , koji je sada moj muž i otac moje dvoje djece. I ti. I to je sve. Godinama poslije tebe mi nije padao na pamet muški rod, a onda ni sama ne znam kako sam ponovo srela Davora. On je sad ovdje direktor Klinike. Bili smo kolege sa fakulteta. Vjeruj mi, da me je mjesecima pa i godinama tješio i pomogao mi da te nekako prebolim. A onda me jednog dana zaprosio i nisam ga odbila. I nisam se nikad pokajala. Čekaj, sad ću ga zovnuti. Sigurno će mu biti drago da te upozna“. Ubrzo dodje i on. Visok, elegantan, zgodan čovjek. Nježno je poljubi . Rukova se sa mnom onako srdačno i reče: „A ti si taj srcelomac. Trebalo te je onda zatvoriti, toliko si bio opasan po okolinu. Uh, kako mi je Bilja izgledala, kad sam je poslije dužeg vremena, ponovo sreo. Ona sa onakvim samopouzdanjem, najbolji student , a sva skrhana. Bez volje za životom. I to sve zbog jedne noći, koju sam ja nazvao, njoj u čast, „Noć leptira“ . Biljana ga gleda pogledom punim ljubavi. U tom će i moj prijatelj, tražio me po klinici, jedva me našao. Srdačno smo se rastali. Doktor Davor mi kaže: „Kad god si u Sarajevu, navrati da se malo ispričamo. Znaš gdje ćeš nas naći“. Ja Bilju poljubih u obraz. Dok smo išli prema autu, prijatelj me upita, otkud se ja to znam sa šefom klinike i njegovom ženom, jednom od najboljih pedijatara. Ja mu kratko odgovorih: „Ma stari poznanici, iz djetinjstva“.
I tako, dok ovo pišem sada, nešto razmišljam. Ma život je čudo, moj Suade. Što ga duže živiš, sve manje o njemu znaš.
KRAJ PRIČE
Piše: Suad Džanko
(www.palelive.com)
