Što onaj vik’o…

VIŠEGRAD – U Veletovu je ostao upamćen Bogoljub Stanojčić, koji je guslao na slavama i proricao da će „doći zeman kada ni magarad neće njakati, ni djeca plakati.“

U višegradskom kraju svako veće selo zapamtilo je mudre ljude, gazde za primjer, poznate pjevače pjesama sa „zlatiborskom kajdom“, priučene guslare, rječite zdravičare, visprne čaje na svadbama, načitane seljake i vrsne kolovođe.

Zapamćeni su i oni koji su ponašanjem i djelovanjem odudarali od ostalih ljudi, o kojima je narodni, lokalni „stihoklepac“ i „pjesmaricu spjevao“, poput one „Svako selo ugursuza hrani…“, pa se nabrajaju imena tih – ugursuza.

Rečenicom koja se na selima u prošlosti često mogla čuti, a čuje se još ponekad – „Što onaj vik`o“ – sagovornik podsjeća da je neko nekada izgovorio mudru misao, konstataciju, predvidio događaje, uputio savjet ili prijekor zbog nečega što može imati posljedice i za pojedinca i samo selo.

Taj neko što je „vik’o“ nije vikao u bukvalnom smislu te riječi, nego je mudro „prozborio“, ali je to ostalo upamćeno u jednoj ili više generacija.

Tako je u Veletovu ostao upamćen Bogoljub Stanojčić, koji je guslao na slavama i proricao da će „doći zeman kada ni magarad neće njakati, ni djeca plakati.“

Gazda Milija Baranac iz sela Crnčića savjetovao je seljake da uzalud ne kriju kace sa šljivama po šikarama od poreznika, „jer sa državom se nikad seljak iznio nije“.

„Što no vik’o Dimitrije Šijaković, doći će vrijeme kad od stotinu rabadžija iz ovih krajeva ni jedan neće ostati, a đeca neće znati šta je bič i kamdžija“, prisjećali su se seljaci riječi ovog seljaka, čuvenog rabadžije i domaćina.

Mikajlo Tasić – Skelo govorio je, kad su „smutna“ vremena, da je „rat neizbježan kao stolački potok što u proljeće pobjesni“ i da iz svake generacije iz sela Bijele neko od najboljih momaka „u vojni pogine“.

Neki Đorđo iz Ubave „vik’o“ je da obred lomljenja slavskog kolača, ako je prema crkvenim zakonima, mora bar sat trajati, jer će tako svecu zaštitnuku kuće biti odata počast.

Kad popije vruće rakije za Svetog Jovana gazda Miloš Jevtić sa Staniševca, koji je i po osamnaestoro čeljadi imao u kući, govorio je o manama svake vlasti, recitujući:

„Druže Tito, dobro naše – gazda i sad konja jaše, a siroma` kozu ima – ona mu se oduzima“.

„Ako na Jovanjdan nema metar snijega na krovu ambara, neće ujesen biti ni kila žita u ambaru“ – „vik’o“ je Dejo Jovičić iz Vardišta.

Zanimljivo je da se rečenica „Što onaj vik’o“ uvijek odnosila na muški rod.

(www.palelive.com / Srna)