Svi moji košarkaši -1970. godina

1970. godina je mogla biti jedna od običnih godina u toku mog odrastanja, ali nije. Za nas koji smo živjeli u Jugoslaviji, ta godina je bila veoma značajna. Jugoslavija je postala svjetski prvak u košarci, za mene do tada, dosta nepoznatog sporta.

Svjetsko prvenstvo je bilo u Ljubljani, ali su se utakmice igrale širom Juge, pa čak i u novoizgrađenoj Skenderiji. I pored toga što je Jugoslavija izgubila protiv Rusa, je ipak u daljem takmičenjima uspjela osvojiti prvo mjesto. A ja to dočekao da gledam na našem televizoru i to EI Niš. Sjećam se i da je bio marke „Atlas“. Malo je ljudi na Koranu imalo tada TV. Nekako tih godina se osjetio neki napredak u standardu radničke klase, tako da su oni, bolje stojeći mogli sebi priuštiti novog fiću, naravno na kredit. Moj stari, taj luksuz sebi nikad nije mogao priuštiti, ali eto TV je jednog dana osvanuo i u našoj kući. Stari digao kredit, da li na godinu ili na dvije godine otplate, toga se više ne mogu sjetiti.

Našu radost tada, ja ovim riječima ne mogu opisati. To jednostavno čovjek mora doživjeti. Moja majka je za jednu noć uspjela završiti heklanje, a gondolu je još par godina prije ovog događaja, donijela moja tetka iz Italije, da je imamo kad kupimo televiziju. Svi su televizori tog vremena izgledali isto, heklanje i gondola. Moje komšije Lukići stavili i saksiju sa cvijećem, pa je jednom prilikom zalivanja, voda ušla i u TV. TV se zapušio i sjećam se da je komšiluk mjesecima poslije pričao, da je to bila sreća u nesreći, jer je mogao eksplodirati. Moj stari je ozbiljnim glasom objašnjavao da bi, da je kojim slučajem TV eksplodirao, eksplozija bila jaka sedam tona. Nisam tada razumio, šta je to eksplozija sedam tona jaka, ali mi se činilo da je to nešto strašno. Kada se to komšijama desilo, dole je zavladala opšta žalost. Mislim da je veća žalost bila, samo onda, kad je Tito umro. Ma kao da im je umro uži član porodice. Ustvari, da se ne lažemo, TV je sedamdesetih godina prošlog vijeka u svakoj kući i bio član porodice. Komšijin sin Goran, godinu dana mlađi od mene, nije dva dana išao u školu, toliko je bio u žalosti. Ja ga tješio kad god bih ga vidio. Nekako sreća u nesreći je bila, da je TV bio pod garancijom, pa su nekako izburgijali da dobiju novi TV, pošto o nekoj popravci nije bilo ni govora. Naime, unutar TV-a je sve bilo sprženo.

Dolazak novog člana porodice i u našu kuću, nije prošao baš najsretnije. Kupio stari i antenu, proveo na krovu cijelo subotnje prije podne, a ono ništa. Nema slike i gotovo. Majka pored TV, ja na balkonu, a stari na krovu. „Imal je“, dere se stari sa krova. „Nema“, hladno konstatuje moja majka. Ja prenosim starom. „Pa šta ima“, nervozno pita stari. „Riža, samo riža“, mirno će moja majka. Ja sve prenosim od riječi do riječi. „Ima li tona?“, opet će stari. „Nema, samo  šušti.“ „Kako nema je*em mu fabriku mu je*em“, već vidno  iznervirano će stari. „Kako nema, imal sad?“. „Ma nema“, sad već i ja iznerviran. „Nešto si pogrešno spojio“, usudih se i ja da komentarišem. To je prelilo čašu, stari totalno izludio. „Šta ti znaš, gelipteru jedan, šta sam ja spajao. Ako  ti ja siđem dolje, vidjećeš  kako ja spajam, Bog te više neće odvojiti“. I ja na vrijeme vidjeh da je đavo odnio šalu. Mojoj majci u međuvremenu  postalo sve zabavno, pa mi šapće: „De mu reci  da je došla slika“, ali ja toliko hrabrosti nisam imao. Dok smo se mi tako došaptavali, šta da mu kažemo, on je iznenada sišao, ostavio antenu onako labavo da visi. U momentu dok je ulazio u sobu, da se sam uvjeri ima li slike, ja na balkonu vidjeh kako antena sa krova, sa treskom pada na zemlju. A potom očeve psovke, kakve do tada u mom životu nisam čuo. Od nas niko više nije smio dva dana sa njim riječ progovoriti. Pad sa tolike visine, naravno, antena nije preživjela. U ponedjeljak je moj tetak iz Sarajeva, sa natovarenom galerijom na službenoj „volgi“ osvanuo kod nas na Palama. Stari, koji je za tu priliku izašao ranije sa posla. Naoružan alatom i uz pomoć tetka se bacio na montiranje najveće antene koju sam ja u životu vidio. I da ipak skratim ovu priču. Na kraju se uspostavilo, da je stari ganjao pogrešan repetitor. Umjesto novopostavljenog  repetitora na Hodži stari je bezuspješno okretao antenu prema Trebeviću i ganjao repetitor na Bjelašnici. Tek su mu neki ljudi na poslu rekli gdje je pogriješio.

Uglavnom, tu novu prinovu u porodici smo dobili, malo prije prvog spuštanja čovjeka na mjesec, mislim negdje sredinom juna 1969, jer se događaja spuštanja na mjesec dobro sjećam. Bio kod nas u gostima moj rahmetli dedo iz Goražda. Mi gledamo i slušamo onog Nil Amstronga i njegove prve riječi koje je gore izgovorio: „Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo“, a moj  dedo siromah, samo vrti glavom i mrmlja sebi u bradu: „Šejtanska posla, šejtanska posla“. Evo ja i danas, poslije toliko godina  sam siguran da moj rahmetli dedo nikad nije povjerovao u tu priču, da se čovjek spustio na Mjesec. Mi modernih svatanja, naravno nikad u to nismo sumnjali, ali ja prije par godina, negdje na National Geographic Channel, slučajno pogledam neku dokumentarnu emisiju pod nazivom Moonfake, a tamo grupa uvaženih naučnika, uz pregršt neoborivih dokaza tvrde da se tada čovjek uopšte nije spustio na Mjesec i da je to najveća prevara u istoriji čovječanstva, a da je komplet  montaža uradjena u Holivudskom studiju i pustinjama Arizone. Ja nešto baš sumnjam u tako velike teorije zavjera, ali eto, sad vidim da nije samo moj rahmetli dedo sumnjao u to.

Kad je te 1970. godine, zavšeno Svjetsko prvenstvo u košarci u Ljubljani i kad je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju, prvo je zavladao muk, pa onda buđenje sa nevjericom, a onda kad se toga postalo svjesno, erupcija oduševljenja. Svuda se samo o tome pričalo. Ja sam imao nekih 13 godina i kao svi moji vršnjaci i kao uostalom svi Jugosloveni tog vremena, znali smo napamet cijelu tadašnju reprezentaciju. Tada su za reprezentaciju igrali sledeći igrači:  Krešimir Ćosić, Ivo Daneu, Petar Skansi, Nikola Plećaš, Vinko Jelovac, Aljoša Žorga, Rato Tvrdić, Damir Šolman, Ljubodrag Simonović, Trajko Rajković, Dragutin Čermak, Dragan Kapičić (trener: Ranko Žeravica)

O našem najboljem košarkašu Krešimiru Ćosiću smo znali i da je prvi naš igrač koji je igrao u NBA, da se bio priključio nekim mormonima dok je bio u Americi. Ja prvi nisam znao ni šta je NBA ni ko su mormoni, ali sam svuda to što sam čuo i zapamtio, prepričavao, kao iskusni znalac, koji se, što se tiče košarke, u sve razumije. Znam da je taj događaj na Palama odjeknuo, kao ni jedan drugi do tada. Sjećam se kao juče, da su se puno starije generacije (tri i više godina starije) na Koranu već organizovali i nekako skupili pare za pravu pravcatu košarkašku loptu i to onu „Tigrovku“. Tada su bila samo dva igraličta na cijelim Palama. Jedno u krugu Osnovne škole Pale, koje je bilo ograđeni žicom i na kojem niko privatno, nije smio igrati. A oni pak koji su to par puta i pokušali dobili su takve šamare od Petka (a taj je imao tešku ruku) nastavnika fizičkog, da im vjerovatno i danas obrazi bride, kad će promjena vremena. I ja sam, nažalost imao čast upoznati  tu ruku. Doduše, mnogo kasnije, ali o tom nekom drugom prilikom. Drugo igralište je bilo pred Srednjoškolskim centrom, onda je to bio Zanatski centar. Igralište je bilo na crnoj šljaci, ali što je najvažnije bilo, bilo je otvoreno i nikoga nije bilo da brani igrati. Poslije igre na jednom takvom terenu, pogotovo ako je bilo mokro, ruke su bile crne kao u nekog rudara, ali nikoga to nije puno brinulo. Važno je bilo igrati. Kad su ovi stariji počeli igrati, mi klinci bi se naštelili iza koša i čekali kad će lopta izaći van terena da je donesemo. Važno je samo bilo osjetiti  loptu u ruci. Pa samo ta neopisiva radost, kad je imaš u rukama. Znali smo se često i potući. oko toga ko će imati tu čast da donese loptu. U veoma kratkom vremenu su ovi stariji, savladali tehniku igranja i postali pravi majstori u tom sportu. Tu su prije svega bili Čedo Gazda, Ferid, Jovandeka, Mikac, Neban, Žil, Diza. Puno će Miljacke još proteći dok mi mlađi dorastemo i dobijemo tu čast da igramo sa njima. Naravno da je za nas bilo najvažnije, što prije naučiti pravila, šta su koraci, šta je dupla, a šta faul. Ja sam već napamet znao, da je visina koša 3 metra i pet centimetara, širina obruča 45 centimetara, razmak koša od table 15 centimetara, a težina lopte 800 grama. Ne mogu se tačno sjetiti koji sam ja razred tada bio, da li šesti ili sedmi, ali znam da sam onako sitan i žgoljav, bio jedan među najmanjim u razredu. Košarkašku loptu od skoro kilogram jedva da sam mogao i dobaciti do koša. Kako je košarka postala popularna, tako je i Petko, već pomenuti nastavnik fizičkog, sve više bivao u tom trendu. Pa smo i mi, na časovima fizičkog, počeli polako učiti pravila i sve više igrati košarku. Tada je sala za fizičko bila zajednička, pola časa su igrali muškarci a pola časa djevojčice. Mi najmanji u razredu, ja , Cera, Goro Brčkalo, Ćiro Miro, smo igrali sa djevojčicama,  jer nije bilo mjesta među odraslim. Oni izrasli klipani iz mog razreda bi dali sve, da su mogli igrati zajedno sa Darijom i Gogom, najljepšim djevojčicama u razredu, a ja da sam mogao, bih u crnu zemlju propao od stida. Pogotovo, što sam bio do ušiju zaljubljenu u jednu od ovih pomenutih. Čuj ja, da sa djevojčicama igram košarku. O, zemljo otvori se! Tako je meni fizičko vaspitanje, vremenom postalo prava mora. Ali zato poslije škole, odmah sam trčao na Koran, kod Srednjoškolskog, uzimao sakrivenu loptu iz jednog šahta i onda neumorno bacao loptu na koš. Tu bi mi se znali pridružiti Piro i Jole. Vremenom se čitavim Palama, krug zaraženih košarkom, širio poput epidemije. Mi sa Korana smo u tom sportu, daleko prednjačili. Uz već  pomenute, braća Zoričići, Košuta, Arči, Zoka Marković, Đuza, Gero smo bili druga generacija košarkaša sa Korana. Naravno da smo mi o pravoj košarkaškoj lopti „Tigrovki“ mogli samo sanjati. Mi smo igrali onom plastičnom „bubamarom“. Imali smo par sati vremena, dok ne bi došli odrasli, a onda bi smo satima dreždali iza koša, da im dohvaćamo loptu. Ja sam, sjećam se, kući išao samo da prespavam. Danima nisam ništa jeo, osim doručka prije škole, ali glad uopšte nisam osjećao. Vremenom sam, iako od ranije već kržljav, postajao pravi kostur. Ta moja groznica za košarkom je trajala ne danima, ne mjesecima, nego godinama.

U normalnim uslovima, košarka se igra na dva koša i to, petorica protiv petorice, međutim, kod nas se nikad nije igralo na dva koša, jer je za to trebalo imati i kondicije, ali je trebalo i sakupiti deset igrača, što nije uvijek bilo moguće. Zbog toga  je u naše vrijeme popularan bio basket i to na jedan koš, tri protiv tri. Danas to moderno američki, zovu Street Basket. Ne bih tačno mogao reći koliko hiljada puta sam ja pokušavao buba-maru ubaciti u koš. Poslije toliko pokušaja, poslije puno promašaja, ipak se čovjek vremenom ušteli, pa sam ja sve češće pogađao, a sve rjeđe fulao. Slično je bilo i sa drugim iz moje generacije i vremenom smo mi, ta druga generacija, postajali sve uigraniji i precizniji u tom sportu. Jedino što ti je trebalo da dobiješ još i šansu da se dokažeš na terenu protiv ovih odraslih, ali to je teško išlo. Mi smo bili previše mali i sićušni da bi nas odrasli uopšte prihvatili i igrali sa nama. Ali vrijeme je bilo na našoj strani. Mi smo bili u tim pubertetskim godinama, gdje su se fizičke promjene na nama, dešavale, takoreći svakodnevno. Da li je košarka pomogla u tome, ne znam, ne mogu to tvrditi, ali kad je prošao ljetni raspust i ja pošao u osmi razred u mom razredu sam izrastao i dogurao do trećeg po veličini. Igranje košarke sa djevojčicama, je hvala Bogu, bila daleka prošlost iza mene.

Međutim, ne znam zašto i kako, a i kome je to uopšte smetalo, poslije ljetnog raspusta te godine ili sledeće, nakon Svjetskog prvenstva, na jedinom slobodnom košarkaškom igralištu u cijelim Palama, neko je skinuo obručeve. Kakvo je to razočarenje bilo. Gledaš one table, a one zjape onako osakaćene. Kakav je to bolesni mozak mogao donijeti tu odluku, da se obruči skinu. Pošto više nije bilo koševa, a ovi stariji nisu imali previše interesa, vjerovatno ni vremena da šta poduzmu, mi druga generacija smo se počeli domunđavati, šta da radimo. Tako da je neko došao na ideju da mi sami napravimo koš. Tehnički je to bilo izvodljivo, pošto je najviše za to bio zagrijan i jedan iz starje generacije, a to je Neban. Njegov pokojni stari je imao privatnu radionicu za izradu drvenarije, tako da je konstrukcija i tabla bila manje komplikovaniji dio posla. Veći problem je bio obruč. Ali tu nam je pomogao Žil, takodje jedan iz starije generacije. Njegov stari je imao autolimarsku radnju, pa samim tim i problem obruča je bio riješen. Lokacija nam je bila najveći problem. Konačna odluka je bila da se koš postavi pred „Zdravljakom“. Izbor je pao na to mjesto jer je jedino tu pred „Zdravljakom“ bilo betonirano. Koliko dugo se tu igralo, ne bih znao reći, ali znam da su se komšije bunile zbog buke, tj zbog tog udaranja loptom o beton, koje je nadaleko odjekivalo, pogotovo u predvečernjim satima ili subotom i nedjeljom, kad se najviše igralo. Znam, da se tu nije baš dugo igralo. Jedan događaj iz tog vremena mi je ipak ostao duboko u sjećanju. Pošto se krug zagrijanih za košarku stalno povećavao, tako smo odlučili mi mlađi da skupljamo pare i kupimo „Tigrovku“. Zamišljeno urađeno. Sjećam se da je Neban posebno za tu priliku išao u Sarajevo i konačno je „Tigrovka“ bila u našem vlasništvu. Ona je obično bila kod braće Zoričića, jer im je odmah tu zgrada. Jednom ih pak nije bilo kod kuće, pa nam njihova majka dala loptu i na kraju nekako lopta prenoći kod mene. Bože dragi, ja moje sreće. Sva bogatstva cijelog svijeta tada nisu bila meni tada vrijednija od te lopte. Mislim da je tu noć prenoćila u mom krevetu. Eto kakvi smo bili. Danas, neshvatljivo.

Poslije su se lokacije koša često mijenjale. Jednom je koš bio iza nove samoposluge na Koranu, pa prekoputa željezničke stanice, pa onda pred Nebanovom, bivšom, mojom zgradom. I uvijek se neko bunio zbog buke koju je stvaralo lupanje lopte o zemlju. Najduže je ipak ostao u upotrebi koš iza moje zgrade, koji se otprilike nalazio, gdje su danas tribine na današnjem nogometnom  igralištu, sportskog centra Koran. Postavljanje koša i sve što ide uz to smo odradili tada ja i Grof. Znam da je Elektrodistribucija tada mjenjala one bandere za rasvjetu, tako da je jedna od njih, tada poslužila u svrhu unapređenja košarke na opštini Pale. Igralište je bilo udaljeno jedno pedesetak metara od zgrada, tako da buka nikome nije smetala, pa se zato dugo i zadržao. Jedini problem je bio potok pored igrališta, jer je lopta malo, malo pa bila u potoku. Ništa to nama nije smetalo. Na ovom košu su se smjenjivale generacije. A bilo je zaista dobrih košarkaša. Bilo je onih sa elegantnim šutom, onih robusnih, onih ružnog stila, što su i pored toga (na guzove, kako smo to zvali) ubadali. Sjećam se onog Nebanovog skok šuta sa zadrškom, kao kod Ćosića, pa Dizine baletske elegancije, Arčijevog zagrađivanja, ali od svih njih za mene je najljepši i najelegantniji skok šut imao pokojni Đuza. Ma bilo ga prosto milina gledati. Mićo Zoričić je bio najbrži i imao kondicije i kad ga krene nisi ga mogao sačuvati. Jedino ga je brat Bebe znao čuvati. Pošto je Mićo bio živac, a Bebe mu ga je znao potegnuti, obično bi se njih dvojica na kraju potukli, a onda ih je trebalo razvađati. Tada je važilo nepisano pravilo, kojih će prvih šest, naravno onih najboljih, odigrati prvu utakmicu. Igralo se do 21 i pobjednička ekipa je ostajala na terenu. Vremenom se znalo po pet šest ekipa (po tri čovjeka) okupiti. Uskoro su na taj koš počeli dolaziti i raja ispred zelenare, kako smo ih zvali. Medju njima, Kosorići, Duca, Džo, Bojanići. Oni su u medjuvremenu, napravili svoj koš, dole iza pijace, među garažama. Košarka je tih godina na Palama, bez konkurencije bila sport broj jedan. Ja sam, sam vremenom dogurao da igram u onih prvih šest. Nisam imao neki stil, ali sam bio štela, kako kažu. Iskreno rečeno, ja sam u taj sport uložio cijelog sebe. I pravo bi bilo čudo, da poslije toliko pokušaja, promašaja nisam nešto i naučio. U životu, kasnije, nisam  ni za šta toliko izgarao, kao za košarku. Kad sam krenuo u gimnaziju u Sarajevo, mojom igrom sam se nametnuo u mom razredu, da me prestanu posmatrati džidžanom sa Pala. Negdje u četvrtom razredu sam počeo igrati i za reprezentaciju škole. Tih godina, nisi mogao sa mnom razgovarati, toliko mi je oholost i slava u glavu udarila. I nekako danas, sa ove distance, mislim, da ako Bog nekome da njegovih pet minuta, da su to tada bile moje.

Naša ljubav tih godina prema košarci je bila tolika, da mi nismo mogli čekati proljeće i ljeto za igru, nego smo često znali čistiti snijeg i onako promrzlih ruku igrati do iznemoglosti. Mi koji smo vozarili u Sarajevo smo onih dana kad je voz znao neograničeno kasniti, znali igrati sve dok ne čujemo voz kod Šabanovića vile. A onda bi onako znojavi i mokri išli u školu.

Puno se toga događalo na tom košu iznad moje zgrade, a onda, ne znam tačno kad, jedno jutro me probudi neka neobična buka mašina. Pogledah kroz prozor, a ono tri buldozera, ravnaju zemlju, na onom mjestu gdje je danas sportski centar „Koran“. Vremenom će tu nići nešto, što mi i u najdubljoj mašti nismo mogli zamisliti. Pravo betonirano fudbalsko igralište sa tribinama, kao isto tako i košarkaško igralište. Trebalo se na to priviknuti. Znam i to da su generacije iza nas još bolje igrale košarku, da su imali i svoj klub, koje je trenirao momak iz našeg vremena, moj dobar drug Arči. U toj generaciji su igrali braća Živkovići, Pela, Veco, Furtula, moj burazer, Bob, mali Mitrić, ne mogu ih se svih sjetiti. Negdje su se i klupski natjecali. Znao sam i sa njima poigrati. Igram ja i danas ovdje u Njemačkoj košarku sa mojim kumom, ponekad. Jedan na jedan.

Neki novi klinci – SC Koran danas

Sad kad ovo pišem, naviru mi sjećanja kakve je sve uspjehe imala reprezentacija bivše Jugoslavije u košarci, šta je sve osvojila i koga je sve pobjeđivala i onda mi naviru sjećanja na utakmicu svih utakmica, SFRJ protiv SSSR, u Argentini 1990, kad moj idol, za mene najveći među najvećim, Toni Kukoč ono zakucava. Zakucava, ali kako, a strašne Ruse napravio malom djecom. Od prve titule, pa do zadnje, te 1990, za tih dvadeset godina Jugoslavija je osvojila u košarci sve što se moglo osvojiti. Bile su tu, hajde recimo, tri generacije. Onu u sredini su činili, Moka Slavnić, Dalipagić, Kićanović, Jerkov, Šolman, Jelovac, Delibašić i bojim se da neke izostavim, ali meni je ova posljednja generacija bila najdraža. Kukoč, Rađa, Dražen Petrović, Žarko Paspalj, Vlado Divac, Stojko Vranković. Oni su jedini mogli pobijediti, najbolji izabrani tim NBA. Poslije prvenstva u Argentini, svi ovi pomenuti su počeli igrati za NBA. Toni Kukoč je igrao za Chicago Bulls. Ja sam svaku njegovu utakmicu u NBA gledao, radovao se i žalostio, kad bi pobijedili ili izgubili, kao da sam ja sam za njih igrao. I sve to zbog Tonija, jer mi se toliko sviđao kao igrač. Ne znam zašto sam ja uvijek mislio da je košarka kulturan sport i produkt zapadne civilizacije. Uporedo tome sam mislio, da je fudbal, baš ono seljački sport. Ma, to može svako igrati. Nekako sa tim ubjeđenjem i predrasudama sam i došao u Njemačku. Ne znam kad je tačno ono bilo, Njemačka osvojila titulu Evropskog prvaka u košarci. Ja gledao finale, bilo baš uzbudljivo. Njemačku reprezentaciju, trenirao naš čovjek, bivši igrač sarajevske Bosne, Svetislav Pešić. Za reprezentaciju Njemačke igrao i njegov sin, pa i Dirk Nowitzki, jedan od najboljih igrača NBA danas. Meni ono baš drago bilo, prvo naš čovjek trener, pa mu sin još igra, pa još evropski prvaci i sutradan ja, ono, mojim Nijemcima na poslu čestitam na uspjehu, a ono niko od njih ne zna o čemu ja to pričam. Niko od  Nijemaca ne zna da je Njemačka evropski prvak u košarci. Njih samo kao i ostalu Evropu interesuje fudbal, je*o ih fudbal da ih je*o. Ne znaju da je njihova zemlja prvi put u svojoj istoriji postala evropski prvak u košarci. „Bože dragi, ja ovih jadnika“, promrmljah sebi u bradu.

Piše: Suad Džanko

(www.palelive.com)