Огласи
Nakon što su prethodnih godina nekoliko puta biciklima putovali u Grčku, kada su u tri navrata posjetili manastir Hilandar na Svetoj Gori i Atinu povodom održavanja Olimpijskih igara 2004. godine, zatim u Italiju i Rumuniju, kada su se 2012. i 2013. godine poklonili moštima Svetog Nikole u Bariju, odnosno moštima Svete Petke u Jašiju, članovi Biciklističkog kluba „Javorina“ iz Pala ove godine su, vozeći do Češke, uspješno okončali biciklističku ekspediciju „Pale – Terezin“, koja je organizovana od 11.07.2015. do 19.07.2015. godine.
Cilj putovanja je bio odavanje počasti Gavrilu Principu, Trifku Grabežu i Nedeljku Čabrinoviću, članovima Mlade Bosne, koji su nakon izvršenog atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu i višegodišnjeg tamnovanja umrli u českom gradu Terezinu, koji se nalazi nekih 60 km sjeverozapadno od Praga. Kako su učesnici ekspedicije istakli, ideju za ovo putovanje su dobili u sve učestalijim i agresivnijim pokušajima prekrajanja istorije srpskog naroda, sa posebnim osvrtom na Sarajevski atentat, gdje se Srbi prikazuju kao glavni krivci za izbijanje Prvog svjetskog rata, kao anticivilizacijski i remetilački faktor u Evropi, a sve u cilju nametanja osjećaja krivice, kolektivne odgovornosti, promjene svijesti srpskog naroda i potiranja onoga što nas najviše krasi, a to je želja za slobodom. Učesnici ove ekspedicije su na ovaj način dali svoj skroman doprinos u očuvanju naših istorijskih i slobodarskih vrijednosti.
Miroslav Klačar i Saša Simanić su na svojim dvotočkašima za devet dana prešli 1.290 km. Na svom putu prošli su kroz Hrvatsku, Mađarsku, Slovačku, Austriju i Češku, posjetivši pri tom Osijek, Budimpeštu, Sentandreju, Bratislavu, Beč, Prag i na kraju Terezin. Bicikliste je na putu pratilo vozilo u kojem su se nalazili Dejan Simanić i Dragomir Golijanin.
Učesnici ekspedicije su prenijeli iskustva sa putovanja:
Nakon simboličnog fotografisanja ispred spomenika Gavrilu Principu u opštini Istočno Novo Sarajevo i na mjestu atentata u Sarajevu, ekspedicija je u ranim jutarnjim časovima krenula iz Pala dana 11.07.2015. godine.
Nakon sedam sati efektivne vožnje stigli smo do manastira Tavna, koji se nalazi na obroncima Majevice. Sestrinstvo manastira nas je i ovaj put srdačno ugostilo, pošto smo 2013. godine tu bili primljeni prilikom putovanja u Rumuniju. Na Petrovdan, nakon prisustvovanja jutarnjoj službi, put je nastavljen preko Brčkog u Hrvatsku.
Drugog dana vožnje, vozeći kroz Hrvatsku, stigli smo do sela Gaboš, koje se nalazi u neposrednoj blizini Vinkovaca. Tu je usljed velike vrućine napravljen kraći odmor na klupama pored seoske pošte. Sjedeći na klupama primijetili smo tablu sa ćiriličnim nazivom Ulice Jovana Jovanovića Zmaja. Razgledajući zatvorenu crkvu u neposrednoj blizini pošte, koja je orijentisana u pravcu istok – zapad, došli smo do zaključka da je u pitanju srpsko selo, prilično zapuštenog i oronulog izgleda. Uz pomisao da je Srbima u Hrvatskoj otežan život, put je nastavljen ka Osijeku. U susjednom selu Markušica, prolazeći pored objekta iz kojeg se čula glasna narodna muzika, bili smo pozvani od strane dvojice mladića koji su stajali pored magistralnog puta, nudeći putnicima da svrate i da se osvježe. Svratili smo i kroz kraći razgovor došli do saznanja da je i to srpsko selo, te da je u toku svadba.
Polako se počeo okupljati narod, interesujući se ko smo i odakle smo, ispitujući nas gdje smo krenuli, ne skrivajući čuđenje da smo se na tako dalek put uputili biciklima, ali i radost što su naišli njihovi sunarodnjaci iz Bosne, sa kojima mogu podijeliti svoje radosti i pokoju tegobu. Bili smo pozvani čak i na svadbu. Nakon okrepljenja pićem, kafom i uz riječi zahvalnosti nastavismo put prema Osijeku, radujući se saznanju da u Hrvatskoj postoji mjesto u kojem Srbi normalno žive i rade. U večernjim časovima stigli smo u Osijek. Hrvatska policija oprostila je saobraćajni prekršaj našoj pratećoj ekipi u vozilu. Hvala im. Smještaj smo imali kod našeg sugrađanina Mladena Lukića, predsjednika Biciklističkog kluba „Javorina“ Pale, koji trenutno živi i radi u Osijeku, koji je i sam uzimao učešća u našim prethodnim ekspedicijama. Zbog obaveza nam se ovaj put nije mogao pridružiti.
Nakon Osijeka put je nastavljen kroz Mađarsku. Prilično jednoličnog pejzaža, ravničarska Mađarska nema šta puno toga da ponudi oku bicikliste, sem nepreglednih polja kukuruza, suncokreta i njiva na kojima se smjenjuju zelene, žute i zlatne nijanse. Ono što je za pohvalu su svakako uredne biciklističke staze pored magistralnog puta. Taj dan je donio i kišu koja je u prvi mah prijala kao osvježenje, ali se ubrzo pretvorila u pravu moru, jer nije prestala do kasno poslijepodne. Nakon pređenih 190 km stigli smo do grada Dunaujvaroš, gdje je bilo planirano kampovanje. Obilaskom kampa na Dunavu došli smo do saznanja da se u njemu održava rok festival. Međutim, nama je taj festival više izgledao kao festival nacista i narkomana, te smo odlučili da je najbolje da zaobiđemo taj kamp.
Zaista je to bio skup ljudi zbog kojih biste na ulici prešli na drugu stranu. Posebno je bila upadljiva jedna pretila djevojka koja je namjerno razrezala majicu u predjelu stomaka, da bi ponosno istakla svoje salo koje je visilo čak preko pantalona. Zbog rok festivala i vaterpolo takmičenja svi smještajni kapaciteti u gradu su bili popunjeni te je smještaj pronađen tek u Budimpešti u jednom od gradskih hostela, odakle je i nastavljeno putovanje.
Ujutro je obavljen kratak obilazak Budimpešte, koja ima šta da ponudi. Simbol grada svakako je zgrada Parlamenta, najviša i najveća zgrada u Budimpešti. Nalazi se na obali Dunava na peštanskoj strani. Sagrađena je 1896. godine u neogotičkom stilu na hiljadugodišnjicu osnivanja mađarske države. U njoj se nalazi i Kruna Svetog Stefana kojom su se krunisali mađarski, ali kasnije i austrougarski vladari. Igrom sudbine ta kruna nije dočekala Franca Ferdinanda. Od znamenitosti grada vrijedan pomena je i Ribarski bastion koji je sagrađen 1902. godine u negotičkom i neoromaničkom stilu. To je zapravo jedna vrsta velike terase sa sedam tornjeva koji simbolizuju sedam mađarskih plemena koja su se naselila u Panonskoj niziji 896. godine. Sa Bastiona se pruža veličanstven pogled na grad. U neposrednoj blizini Bastiona nalazi se i Crkva Matije Korvina iz XIV vijeka.
Nakon teškog izlaska iz grada, zbog mreže autoputeva i frekventnog saobraćaja, put je nastavljen 20 km na sjever do čuvene Sentandreje, živopisnog gradića koji je u XVI vijeku postao centar Srba u Mađarskoj. U Sentandreju se 1690. godine pod vođstvom Arsenija Čarnojevića doselilo oko 8.000 srpskih porodica. Srbi su na osnovu privilegija tadašnjeg cara Leopolda I postali većinsko stanovništvo grada. Zapravo, Sentandreja je postala kulturno i političko središte Srba u Habzburškoj monarhiji.
Poslije Prvog svjetskog rata Srbi su se postepeno iselili iz Sentandreje ili su se stopili sa mađarskim stanovništvom, tako da ih danas tamo ima oko stotinjak. Međutim, velika je spska kulturna zaostavština u ovom gradu. Od sedam crkava u gradu četiri su srpske (Požarevačka, Preobraženjska, Blagoveštenska i Bogorodičina crkva). U središtu grada nalazi se čuveni Fo ter – glavni gradski trg na kojem se nalazi srpski Esnafski krst podignut 1763. godine nakon epidemije kuge od strane srpskog Sentandrejskog društva.
Nakon Sentandreje put je vodio do grada Višegrada sa čuvenom tvrđavom i Estergoma u kojem se nalazi impozantna katedrala sa čijeg platoa se pruža veličanstven pogled na Dunav i susjednu Slovačku. U kasnim večernjim časovima stigli smo do Komaroma, koji se nalazi na mađarskoj obali Dunava, gdje kampujemo i borimo se sa najezdom komaraca.
Petog dana put je nastavljen kroz Slovačku uz jak vjetar u prsa. Svi biciklisti koji su dolazili iz pravca Bratislave kretali su se brže od nas i bez okretanja pedala. Dosta snage je potrošeno do Bratislave u kojoj smo obišli samo ono što nam je bilo usput, tj. Zgradu Parlamenta Slovačke ispred koje se nalazi simpatična fontana i dio starog grada sa trgom sa kojeg se nazire gradski zamak na obližnjem brdu iznad Dunava.
U blizini Bratislave nalazi se i granica sa Austrijom. Prelaskom u Austriju vjetar nije smanjio intezitet, niti je promjenio pravac i smjer. Odmah smo zapazili „šumu“ velikih bijelih vjetrenjača i shvatili da u to doba godine vjetrovi konstantno duvaju niz Dunav. Zbog toga nam je bilo lakše, jer nije bio u pitanju baksuzan vjetrovit dan. Prolaskom kroz mala naselja, takoreći sela, može se odmah osjetiti germanski osjećaj za red i organizaciju. Pomislite da biste ostatak svog života mogli provesti u jednom takvom mjestu. U večernjim časovima, nakon pređenih 193 km, dostignut je Beč, koji se nalazi nekih 60 km zapadno od Bratislave. Smještaj je obezbjeđen kod Mila Vukliša u južnom dijelu Beča, koji je dugo godina živio i radio na Palama.
Voziti bicikl po Beču pravo je umijeće i izazov. Saobraćaj je intenzivan, kao i u svakom velikom gradu. Ne postoje svuda biciklističke staze, iako ih ima mnogo. U par navrata smo, naravno zbog naše obaveze prema daljem putu, napravili nekoliko vratolomija uzduž i poprijeko bečkih avenija, uz začuđen izraz lica pojedinih Austrijanaca, koji nisu bili navikli na takve manevre. Tog jutra obišli smo palatu Šenbrun, Heldenplac, palatu Hofburg, zgradu Parlamenta Austrije, Gradsku vijećnicu (Rathaus), Graben i Štefanplac sa katedralom. Šta je velegrad, najbolje pokazuje činjenica da smo tek oko podne izašli iz grada, iako smo uz svaku znamenitost proveli onoliko vremena koliko je potrebno za najobičnije fotografisanje. Put smo dalje nastavili na sjever prema Češkoj uz temperaturu vazduha od preko 35 stepeni.
Ulazak u Češku donio je jednu vrstu olakšanja, zbog toga što je to bila posljednja zemlja na našem putu, ali i zbog prelijepih predjela kojima ta zemlja zaista obiluje. Južna Češka izgleda kao beskrajni niz niskih brda koja se nastavljaju jedno na drugo, kao mozaik tamnozelene i zlatne boje u kojem se smjenjuju gusta šuma i njive zasijane žitaricama. U taj ambijent uklapaju se mala češka sela koja na posmatrača ostavljaju poseban utisak sa svojom spokojnošću i veliki broj malenih jezera u skoro svakom kutku zemlje. U jednom momentu smo izbili na Vltavu koja polagano vijuga na sjever prema Pragu i Elbi. Iznenađujuće je da rijeka ima tamnosmeđu boju, kao i sva jezera koja smo usput vidjeli, što pomalo kvari kompletan dojam. Česi su narod koji je dosta smiren i opušten. Tome sigurno doprinosi i pivo, jer poznato je da su Česi u konzumiranju piva po glavi stanovnika prvi u svijetu. Zaista, gdje god smo odmarali moglo se primijetiti da svi piju točeno pivo, bez obzira na godine i pol (sem djece, naravno).
Probali smo „Gambrinus“ i mnogo je bolje od naših piva. Put nas je vodio od Znojma, preko Jindrihuv Hradeca, Tabora do čuvenog gotičkog zamka Karlštejn, koji se nalazi nekih 30 km južno od Praga. Impozantna građevina, sagrađena u XIV vijeku, ostavlja bez daha. Jedini nedostatak koji smo primijetili u Češkoj su česti radovi na putevima koji vas primoravaju da tražite zaobilaznice. Jednom smo iznervirani zbog toga biciklom prešli preko gradilišta, naravno uz dozvolu radnika. Nakon dva kampovanja kod čeških jezera, osmoga dana u veče stigli smo u Prag i pronašli smještaj u hostelu u istočnom dijelu grada.
Devetog dana, nakon obilaska Staromestke namesti i Karlovog mosta, prešli smo na desnu obalu Vltave u dio grada poznat kao Mala Strana. Prolazeći Mosteckom ulicom koja vodi od Karlovog mosta prema Praškom zamku, svratili smo u kafe „El Balcone“ na osvježenje, ali čisto i da osjetimo atmosferu starog dijela Praga. Međutim, ispostavilo se da je vlasnik kafea čovjek porijeklom iz BiH.
S obzirom da je bilo rano ujutro, bili smo jedini gosti. Samo su bili prisutni Srbin iz Velike Plane koji je svratio na jutarnju kafu i konobari, Bošnjak Zlatan Osmančević iz Banja Luke i Bugarin koji je poznavao naš jezik. Nakon prijatnog razgovora o našem putovanju i prilikama i životu naših ljudi u Pragu, Zlatan, zvani Zlaja, častio nas je doručkom u pola cijene. Hvala mu, jer obični doručak na 300 m od Karlovog mosta za četiri čovjeka košta oko 1000 čeških kruna, odnosno oko 80 KM. Put smo dalje nastavili prema Katedrali Svetog Vita, da bi potom izašli iz grada i krenuli na sjeverozapad u pravcu Terezina.
Trvđava u Terezinu, koja je bila cilj ovog putovanja, podignuta je u periodu od 1780. do 1790. godine. Izgradnju tvrđave naložio je habzburški car Josip II. Pošto je tvrđavu sagradio u čast svoje majke, carice Marije Terezije, nazvao ju je Theresienstadt, što na njemačkom znači „Terezijin grad“. Česi su kasnije to zdanje prozvali Terezín. U vrijeme kad je dovršen Terezín je bio najveća vojna tvrđava u Habsburškoj Monarhiji. Zbog promjene načina ratovanja Terezín je 1888. prestao služiti svojoj svrsi. U blizini glavne tvrđave kasnije je sagrađena i jedna manja koja je služila kao vojni zatvor. Početkom 19. vijeka u njoj su bili zatvoreni politički protivnici Habsburške Monarhije. Mala tvrđava je bila jedna od najzloglasnijih kaznionica u Austro-Ugarskoj. Zatvorenici su obično bili u teškim okovima te su boravili u hladnim i vlažnim tamnicama.
U toku Drugog svjetskog rata tu je bio koncentracioni logor u kojem je stradalo više hiljada Jevreja i drugih naroda, protivnika nacističkog režima. Tvrđava je danas muzej koji je otvoren za posjetioce svaki dan izuzev par dana u godini na određene praznike. Kada se u Terezin dolazi iz pravca Praga odmah se nailazi na tzv. Malu Trvđavu. Do ulaza u nju prolazi se kroz dugi drvored, sa čije desne strane se nalazi veliko jevrejsko i hrišćansko groblje. Na ulazu u tvrđavu presreo nas je jedan Čeh i na tečnom engleskom jeziku nam rekao da zna da smo došli zbog Gavrila Principa. Saznali smo da je u pitanju radnik muzeja po imenu Peter. Dobrovoljno nas je poveo prema ćeliji u kojoj je tamnovao Princip, fotografišući nas ispod čuvenog natpisa „Arbeit macht frei“ (Rad oslobađa). Sa ulaza u tvrđavu skrene se lijevo, prođe se ispod pomenutog natpisa, pa se opet skrene lijevo i dođe se do dijela u kojem se nalaze zatvoreničke ćelije. Sa lijeve i desne strane hodnika nalaze se numerisane ćelije kojima se ne nazire kraj. Osjetite hladnoću betona i gvozdenih vrata, miris vlage, prisustvo bolesti i smrti. Tama iz dubine hodnika vas upozorava da ne ulazite dublje u kazamat. U tom prostoru vas zaista podilazi jeza.
Prva ćelija sa lijeve strane hodnika je ćelija – samica u kojoj je preko dvije godine tamnovao Gavrilo Princip. Prema Peterovim riječima u ćeliji broj dva tamnovao je Paljanin Trifko Grabež. Pored Gavrilove ćelije nalazi se natpis sa naznakom da je u pitanju ćelija Gavrila Principa sa objašnjenjem o detraljima Atentata. Ćelija je bez prozora sa malim prorezom sa rešetkama iznad samih vrata. U desnom uglu ćelije nalazi se vijenac sa trakama sa motivima srpske zastave koji je pričvršćen za zid na mjestu gdje je Princip bio okovan. Poznato je da je cijelo vrijeme tamnovanja bio okovan. Ćelija je okrečena i u njoj je, za razliku od ostalih ćelija, uključena neka vrsta neonskog svjetla, tako da na prvi pogled i ne izgleda tako strašno, što joj daje neki poseban, svečani karakter. To svakako i zaslužuje. Međutim, kada pomislite da je Gavrilo Princip u toj samici proveo više od dvije godine u mraku i vlazi, gladan i okovan, mučen i nagrižen tuberkulozom kostiju, možete da djelimično osjetite kroz koje patnje je prošao. Nakon obilaska ćelija osjetite se nekako prazno i utučeno zbog mučeničke smrti tih vitezova i zbog saznanja da vi lično vjerovatno ne biste bili spremni na takvu žrtvu. Ujedno se osjetite i ponosnim što pripadate narodu koji iznjedri takve divove.
Na kraju naše posjete Terezinu pokazala se dobrodušnost Čeha. Peter nam je poželio sretan put i nije htio da nam naplati posjetu terezinskom kompleksu. Na taj način i on je odao poštu našim div junacima. Vjerovatno mu nije prvi put. Hvala mu, kao i njegovom sunarodnjaku Františeku Leblu, austrougarskom vojniku, bez kojeg se nikada ne bi saznalo za tajnu lokaciju na kojoj su tri mučenika bila sahranjena.
Nakon Terezina posjetili smo češko selo Jindrihovice koje se nalazi 20 km zapadno od čuvenog turističkog mjesta Karlove Vari. U njemu se nalazi mauzolej u kojem je sahranjeno 7100 srpskih vojnika i civila koje je austrougraska vojska zarobila i deportovala u Češku tokom Prvog svjetskog rata. Svi zarobljenici su pomrli u obližnjem logoru od teških uslova života. U blizini mauzoleja se nalazi i groblje sa 1.600 grobova srpskih vojnika koje, na žalost, nismo pronašli. Posebnu pažnju zaslužuju mještani tog sela koji su se svesrdno trudili da nam objasne gdje se tačno nalazi mauzolej. Mauzolej je u zaista dobrom stanju, sa svježim vijencem na ploči. Toliko o čestitosti češkog naroda.
Gavrilo Princip je ime koje je postalo je simbol borbe za slobodu. On je znao da slobode nema bez žrtve i na to je bio spreman. Zato je heroj i zato je besmrtan. Pokazao je kako se polaže ispit herojstva. Svojim pucnjem dao je svoj život na dar slobodi, upisujući sebe u knjigu vječnosti. To je i on sam znao kada je rekao: „Tromo se vrijeme vuče i ničeg novog nema, danas sve kao juče, sutra se isto sprema. Pravo je rekao Žerajić, taj srpski soko sivi: Ko hoće da živi nek mre, ko hoće da mre, nek živi!“ Gavrilovi pucnji nisu donijeli slobodu samo Srbima, već i drugim narodima. Na žalost, pored Srba, toga su još samo Česi svjesni. Hvala im!
Danas nema Mlade Bosne, nema Gavrila i ostalih, ali njihove senke i danas hodaju Bečom, lutaju dvorom, plaše gospodu. Slava im!
Ovo putovanje podržali su i pomogli opština Pale, opština Istočno Novo Sarajevo, Nenad Janković, Đorđe Plakalović, DOO „Termag“ Rogatica“, Pravni fakultet Pale, DOO „Stanišić“ Pale, JKP „Komunalno“ Pale, DOO „Kometa“ Pale, DOO „Paniflex“ Pale, DOO „Nedomex“ Pale, AD „Bobar osiguranje“ Bijeljina. Posebno se zahvaljujemo i sestrinstvu manastira Tavna, stanovnicima sela Markušica u Hrvatskoj, Mladenu Lukiću iz Osijeka, Milu Vuklišu iz Beča, Zlatanu Osmančeviću iz Praga, Peteru, radniku terezinskog muzejskog kompleksa i stanovnicima češkog sela Jindrihovice.
Učesnik ekspedicije
Miroslav Klačar
Vezano:
(www.palelive.com)
