Огласи
Trifun „Trifko“ Grabež je sin Đorđa Grabeža prvog sveštenika crkve Uspenja presvete Bogorodice u Palama. Rođen je u 28. juna 1895. godine u Palama.
U sedamnaestoj godini Grabež je izbačen iz škole zbog udaranja jednog od njegovih učitelja. Nedugo zatim Grabež napušta dom i seli se u Beograd gdje upoznaje Gavrila Principa i sa njim dijeli stan u Carigradskoj ulici. Sa njima je stanovao i Vladeta Bilbija. U sedmom razredu Beogradske gimnazije pridružuje se Crnoj ruci, srpskoj tajnoj organizaciji. Naredne dvije godine svoje slobodno vrijeme provodi sa srpskim nacionalistima. Izlazili su u kafane „Žirov venac“ i „Zlatne morune“, gdje su dugo razgovarali sa svojim istomišljenicima o politici.
Kada je objavljeno da će nadvojvoda Franjo Ferdinand, prijestolonasljednik Austrougarskog carstva, posjetiti Bosnu i Hercegovinu u junu 1914. godine, Dragutin Dimitrijević Apis, šef obavještajnog odjela u srpskoj vojsci i čelnik Crne ruke, šalje u Sarajevo tri čovjeka, Grabeža, Nedeljka Čabrinovića i Gavrila Principa da ga ubiju. Grabež je sa oduševljenjem odbacio knjige završne godine Beogradske gimnazije i pridružuje se atentatorima. Dragutin Dimitrijević je svakom dao pištolj, dvije bombe i malu količinu cijanida. Princip i Grabež su danima vježbali gađanje na Topčiderskom brdu, gađajući u stabla. Oni su trebali počiniti samoubistvo nakon što nadvojvoda Franjo Ferdinand bude ubijen. Ovo je bilo vrlo važno kako se ne bi znalo ko je naredio atentat. Grabež, Nedeljko Čabrinović i Gavrilo Princip, su bili oboljeli od tuberkuloze i znali su da neće dugo živjeti. Oni su zbog toga bili spremni dati svoj život, a to je da Bosna i Hercegovina bude nezavisna od Austrougarske.
U nedjelju, na Vidovdan 28. juna 1914., Franz Ferdinand i Sofija von Chotkovato stigli su u Sarajevo vozom. General Oskar Potiorek, guverner austrijske provincije Bosne-Hercegovine, ih je čekao kod Gradske vijećnice u Sarajevu za službeni prijem. U prednjem autu je bio Fehim Čurčić, gradonačelnik Sarajeva i dr. Gerde, šef policije. Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato su bili u drugom automobilu sa Oskarom Potiorekom i grofom Von Harachom. Na autu je bio uklonjen krov, kako bi Ferdinand imao bolji pogled na posmatrače.
Sedam članova grupe Crne ruke je bilo spremno za akciju. Oni su bili raspoređeni duž ulice i svi su imali zadatak da pokušaju ubiti Franz Ferdinanda.
Prvi atentator Muhamed Mehmedbašić je vidio kraljevski automobil kod austro-ugarske banke, ali nije pucao, izgubio je živace i dozvolio da auto prođe. Kasnije na suđenju izjavio je da je policajac stajao iza njega te se bojao da će ga uhapsiti prije nego što je imao priliku baciti bombu.
Nedeljko Čabrinović je bio sljedeći čovjek na putu, bacio je ručnu bombu na nadvojvodin automobil. Vozač kada je vidio leteći objekat prema njemu, ubrzao je i bomba je eksplodirala ispod točka sljedećeg automobila. Dvojica putnika, Eric von Merizzi i grof Boos-Waldeck su ozbiljno ranjeni, dok je ranjeno i dvadeset posmatrača. Nakon što je bacio bombu Čabrinović je progutao cijanid i skočio u rijeku Miljacku. Međutim četiri čovjeka su ga slijedila (među kojima i dva detektiva) i uspjeli su ga uhvatiti. Otrov nije djelovao pa je odveden u policijsku stanicu. Vozač Franje Ferdinanda Franz Urban, nakon pokušaja atentata, provezao je veoma brzo pored ostalih atentatora tako da oni i nisu pokušavali napasti nadvojvodu. Nakon zvaničnog primanja u Gradskoj vijećnici nadvojvoda se interesovao za osobe ranjene u atentatu, te je zahtjevao da ih posjeti u bolnici.
Kako bi bio sto sigurniji da će nadvojvoda stići do bolnice Potjorek je odlučio zaobići gradsko središte, ali je to zaboravio reći vozaču koji je u ulici Franje Josipa skrenuo desno. U to vrijeme na uglu je stajao Gavrilo Princip. Potjorek je tada shvatio da vozač ide pogrešnim putem: Šta je ovo? Ovo je pogrešan put! Vozač je zakočio i krenuo unazad. Kako je to radio sporo Princip je imao vremena izvući pistolj i ispaliti nekoliko metaka. Nadvojvoda je pogođen u vrat, a nadvojvotkinja u grudi. Nakon što je izvršio svoj cilj Princip je uperio pištolj u sebe, ali je čovjek koji je primjetio šta je Princip učinio uhvatio ga je za desnu ruku i spriječio da se ubije. Ubrzo su stigla i dva policajca koja su uhapsila Principa.
Grabež nije uspio iskoristiti svoje oružje, nepovrijeđen je došao kući na Pale i sakrio svoj pištolj i bombu. Nekoliko dana kasnije je uhapšen u pokušaju bijega sa paljanskom učiteljicom Leposavom Lalić u vozu prilikom legitimacije, na osnovu informacija koje je odao član njihove grupe, pomagač Danilo Ilić. Za razliku od Principa, koji je tvrdio da nije kriv, Grabež je priznao svoju krivicu. Rekao je da se bojao stajati u blizini djece, žena i nevinih, da ne bi bili uhapšeni i nepravedno osuđeni.
Po austro-ugarskom zakonu nije mogla biti izrečena smrtna kazna jer počinioci ubistva nisu imali 20 godina. Svi su proglašeni krivima. Grabež je dobio maksimalnu kaznu od dvadeset godina zatvora. Umro je od tuberkuloze u zloglasnom zatvoru Terezin u Češkoj u svojoj 23. godini, februara 1918. Kosti atentatora su 1920. godine iz Češke prenijete u Sarajevo u sahranjene u zajedničku grobnicu atentatora Mlade Bosne. 1936. kosti su prebačene i sahranjene u kapeli Svetog Arhanđela ili kapeli Vidovdanskih heroja u Starom srpskom pravoslavnom groblju Sv. Mihajlo na Koševu.
Na kapeli je napisano: „Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi„.
Kapela „Vidovdanskih heroja“ je oštećena u vandalskom napadu 1996. godine.
(www.palelive.com)
