Огласи
VIŠEGRAD – Ovih dana počeli su pripremni radovi na sanaciji mosta Mehmed-paše Sokolovića na Drini u Višegradu, a projektom je, između ostalog, predviđeno da se granitna kocka, kojom je ćuprija popločana, zamijeni turskom kaldrmom.
Tako će se kocka, kojom su poslije Drugog svjetskog rata bile „pokockane“ skoro sve ulice u gradu na Drini, preseliti samo u priče starijih koji su njima nekad gazili ili onih koji su je u majdanima pravili.
„Vidiš li, sinovče ove kocke ispod `strhe` moje kuće. E, te zelene granitne kocke gazim svaki dan po sto puta i da mogu u crnu bi ih zemlju sabila koliko sam ih prije 60 godina zamrzila“, priča s uzbuđenjem Jovanka Tasić, žena koja oko dvadeset godina živi sama u selu Bijela kod Višegrada.
Jovanka je kocke omrzla, jer ih je i sama pravila kad je bila djevojka od 18 godina, u neko, kako kaže, smutno i teško vrijeme za seljaka u selima višegradskog kraja.
„Sredinom prošlog vijeka na teritoriji sela Bijela, Veletova i Bosanske Jagodine državna vlast otvori majdane za vađenje kamena granita i pravljenje kocke. Radili su u njima muškarci iz ovih sela, a onda počeše zvati i djevojke i žene“, sjeća se Jovanka.
Da je tadašnji lokalni omladinski rukovodioci ne bi „dobrovoljno“ poslali na omladinsku saveznu radnu akciju, Jovanka se snašla tako što je rekla da mora njegovati bolesnog brata i tako što se prijavila „da tuca kocku“.
Drčni omladinci i njihovi naredbodavci u kožnim jaknama rasporedili su je i ona se tako sa još 24 djevojke i udate žene obrela u kamenolomu Mala ravan nedaleko od rodnog sela.
„Sjećam se bio je 11. april 1950. godine, moj prvi radni dan. Hladno, a mene odrediše da iz nabujalog Srnjačkog potoka vadim tek napravljenu kocku. Izujem opanke `piroćane` i cijeli dan bosa iznosim iz vode komade obrađenog kamena i slažem ga na obalu, s mračnom grimasom na licu“, govori Jovanka.
Prisjeća se ona svega, i kako se pravila kocka i alata kojim se radilo. Prvo su najjači momci ćuskijama, krampama i štangama vadili kamene blokove iz majdana, onda ih škapinama cijepali na dijelove i metalnom špicom i punćetom u njima pravili rupe u koje se stavljao dinamit.
„Kocku veličine deset puta deset puta deset pravili su najvještiji specijalnim čekićima, a onda smo je mi ostali bacali niz strminu prema najbližem putu. Odatle je volovskom zapregom vožena do štreke / željezničke pruge/ gdje je utovarana u teretne vagone“, priča Jovanka.
Ona tvrdi da je u vagon moglo da stane devet tona kocke. Kocke su pri utovaru radnici brojili do stotinu, a onda onu stotu svako za sebe je bacao na gomilu, kako bi na kraju znali koliko je ko utovario ovog materijala.
Dnevnicu od 12 dinara plaćala je Zemljoradnička zadruga iz Dobruna, a za te pare se, na tačkice u prodavnici u Novoj mahali u Višegradu, kupovalo samo ono čega je u drvenim rafovima bilo.
„Nadničari su bili više gladni nego siti na poslu. Nosili su za ručak i užinu dvije glavice crnog luka i komad kukuruznog hljeba. Niko nije imao rukavice, pa su nam ruke bile ko hrastova kora, a noge izgrebane i modre od udaraca oštrih kamenih otpadaka“, prisjeća se Jovanka.
Kovač Ilija Stanojčić sa Previje iz Veletova bio je zadužen da pravi i popravlja alat za radnike u majdanima.
U Jovankinim sjećanju ostalo je da su na ovim teškim poslovima radili Milovan, Spiridan, Jovan, Jovo, Veljko i Obren Tasić zatim Vukosava Savić, Neđo Andrić, Mićo Šijaković i mnogi drugi…
„Radili smo svakim danom, osim nedjelje, ali su nam vlasti dozvolile da ne radimo na pravoslavne praznike, za što smo im, u ono vrijeme bili zahvalni“, kaže Jovanka.Â
Poznato je da su najvažnije višegradske ulice bile pokockane kockama iz sela Bijele, Veletova i Bosanske Jagodine. Odavno je nestalo granitne kocke, a samoukih majstora koji su je pravili je malo, na prste jedne ruke se mogu nabrojati.
Majdani su odavno zarasli u šikaru i borovinu, ali su u narodu ostala imena mjesta gdje su bili kao Mala i Velika ravan, Srnjak, NJive, Kikić i Katrana.
A, Jovanki se i dalje sjeća nekih davnih i teških vremena koja su zapamćena i po tome „kad se u majdanima kocka tucala“.
(www.palelive.com / Srna)
