Vodopadi naše mladosti – vrelo Miljacke

Kad nas je, prvi put, učitelj Beban poveo na izlet na vrelo Miljacke, učinio mi se put tako dalek. Nikad stići.

Bio sam, prvačić ili drugačić, ko će ga sad baš znati, a valjda sitni koračići, kratke nožice, pa još onako grupile, sa svim tim djevojčicama sa kikama, koje su se cijelim putem držale za ruke da se ne izgube. Ma meni se učinila čitava vječnost. O uzbuđenju neću ni da govorim. Sve interesantno, novo. Išlo se, nekim starim krakom pruge kojim je „Famos“ nekad bio povezan sa svijetom. Put je cijelom dužinom vodio pored fabrike u kojoj su onih šezdesetih, radili naši očevi, trudbenici, neimari u socijalističkoj Jugoslaviji. Ruku uvijek zamaštenih uljem iz motora, u plavim radničkim bluzama. Tako su ostali zabilježeni u mom sjećanju.

Put prema vrelu se odvajao od fabrike nekim prelazom preko pruge i pored kuća Samardžića, (gdje je živjela i naša školska drugarica) vijugao laganom uzbrdicom kroz neku šumicu. Kada se čovjek popne do na vrh tog brežuljka i kada se šuma konačno razrijedi, otvara se pogled na usku kotlinu kroz koju protiče planinski plahovita i bistra Miljacka. Nas djecu je odmah dojmio silos za žito. Ogromna široka zgrada sa ravnim krovom, širokim kao fudbalsko igralište. A na vrhu tog ravnog krova je rasla trava. Eto, to me je još kao klinca dojmilo. Otkud tolika trava gore na tolikoj visini. Godinama poslije, već kao odrastao čovjek, sam shvatio da je to oblik kamuflaže objekta, za slučaj avionskog napada. Vjerovatno je, iz ptičje perspektive, taj objekt nevidljiv. To objašnjenje da će neko avionom da osmatra i gađa taj objekat, davalo mu je još veću važnost i tajanstvenost, u mojim očima. Ta zgrada je napravljena tačno na luku koji je Miljacka pravila pod uglom od devedeset stepeni. Koliko se sjećam prelazio se most sklepan od dasaka, dovoljno širok da i konjska kola mogu preći. Nije ni nešto visok, najviše metar. Miljacka je tu uvijek bila plitka, a voda tako čista i bistra. E, na tom laktu i kod tog mosta, bila je stražarska kuća i vojnik stražar, sa pravom kapom titovkom na čelu. O ramenu visila tandžara, puška. E, najviše po tome pamtim to prvo putovanje. Zatim dolazi beskrajni uspon. Sam put je napravljen samo za pješake, autom se gore nije moglo. Ali je sve tu nekako bilo drugačije.

Svuda okolo je kamenje nekako šupljikavo, tek puno kasnije sam saznao da je to sedra, taloženi krečnjak, obično vidljiv na izvorima rijeka. Prije nego čovjek savlada taj uspon do samog izvora, prolazi pored još jednog puno, puno visočijeg, od drvenih greda sagrađenog mosta, koji vodi u pravcu Gornjih Pala i Šabanovica vile. Ispod tog mosta Miljacka se već obrušavala u slapovima i pokazivala svu svoju divlju ćud. Sa druge strane mosta su bili temelji nečega, da li kuće, da li neke druge građevine. Iznad tih ruševina se već nazirao donji zaštitni zid starog utvrđenja, koje smo mi djeca svi znali pod imenom Gradina. Gradina je bila za nas djecu privlačna kao magnet. Nije bilo izleta na vrelo Miljacke, a da se nismo peli i na Gradinu. Tajanstveno mjesto sa svojim puškarnicama, strmo uzdignuto sa one strane ispod kog je tekla Miljacka, gotovo nepristupačno. Samo nekolicina nas, najhrabrijih je osvajala Gradinu sa te strane. Inače, puno pitomiji pristup Gradini je sa gornje strane, iz paljanskog zaseoka zvanog Gornje Pale. Ne mogu se sjetiti na kojoj visini je napravljena ta utvrda, ali nama se činilo da je veoma visoko. Sa ruševina tih zidina je pucao vidik na cijelu paljansku kotlinu, kao na dlanu. Ko je makar jednom bio na Gradini, uvjek se pitao, ko li je to pravio i iz kojih razloga. Legende kažu da je to pravila Prokleta Jerina, da bi se sačuvala od Turaka. A mi djeca smo već zamišljali tu strašnu ženu, sa tako strašnim imenom, kako se sama obračunava sa Osmanlijama, naoružanim krivim sabljama i turbanima na glavama i dugačkim bradama. Bar tako su prikazivani, u tada popularnim stripovima „Nikad Robom“. Kad sam malo poodrastao, uvjek iznova su moju mladalačku maštu, golicale te ruševine, pored tog donjeg, odbrambenog zida Gradine. Bio sam ubijeđen da tu u dnu mora postojati neki tajni podzemni tunel kojim se čovjek može popeti na Gradinu. Često sam noću sanjao taj prolaz a u njemu skrivenog blaga na pretek. Nisam se smirio dok sa mojim komšijom Grofom, avanturistom kao što sam i ja, nisam otišao na iskopavanje tih ruševina. Bili smo naoružani krampama i lopatama. Danima smo dolazili i kopali po ruševinama. Nadali smo se najmanje, da ćemo otkopati bar neki kostur ili bilo kakav znak da su ljudi tu bili prisutni, ali osim nekog crijepa, pa i cigle, na naše ogromno razočaranje, ništa nismo našli.

Pogled na grad Pale sa Gradine

Da bi se od tog donjeg mosta stiglo na izvor Miljacke, morao se prevaliti najveći uspon. Uskim puteljkom, strmim kao uz nos, se moralo prevaliti nekih stotinjak metara i dočepati se zaravni širine fudbalskog igrališta, ili se to meni tada, tako činilo. Taj dio, taj zeleni proplanak išaran po kojom omorikom, bio je nagrada za sav taj pređeni put. Ko god je, bar jednom, bio na vrelu Miljacke, tu zaravan nikad neće zaboraviti. U stvari to je u neku ruku i bio cilj puta. Tu se obično tražilo mjesto gdje će se zapaliti vatra i sve spremiti za roštiljanje. Sam izvor, tj. vrelo Miljacke, je bilo praktično nevidljivo jer je još u davna vremena tu sagrađena betonsko-kamena građevina gradskog rezervoara, a na ulazu u tu građevinu, tj. na njenim vratima je bio ogromni katanac. Pristup je bio zabranjen, ali i pored vidnih tabli upozorenja da se radi o gradskom rezervoaru, čak je i žicom bio ograđen, mi djeca smo hodali i sunčali se na ravnoj betonskoj ploči kojom je bio pokriven rezervoar.  Iz  jednog otvora u toj građevini, koji je predviđen kao preliv, voda je sumno kuljala u kameno korito Miljacke. Pored ovoga vrela, Miljacka je izvirala, u manjem obimu, još na nekoliko mjesta, a iznad samog rezervoara, na nekih 50 metara nalazio se, teško pristupačan, mračni otvor nečega, kao pećina. Unutar se čuo tutanj vode, iako se voda nije mogla vidjeti. Samo u rijetkim prilikama, za vrijeme većih padavina i iz ove pećine je izlazila voda . Tih događaja se sjećam još kao dijete, ali vremenom, kako su se Pale povećavale i kako je potreba za pitkom vodom rasla, ne pamtim da je iz ove pećine vrila voda. Nizvodno od rezervoara, Miljacka se obrušavala u slapovima, a onda na nekih 100 metara od izvora, ovi slapovi su se pretvarali u veličanstveni vodopad. Možda vodopad i nije prava riječ za takvo nešto, jer je Miljacka stoljećima u kamenu izgradila svoj put tako da se voda nije obrušavala, nego je jednostavno velikom brzinom klizila niz taj svoj u kamenu uklesani put, ne praveći neku preveliku buku, kao kad bi se obrušavala. Samo najhrabriji momci su se tu smjeli kupati i to u onim najtoplijim avgustovskim danima, jer je tu na izvoru Miljacka bila veoma, veoma hladna.

Ali je njena hladna voda bila kao stvorena da se u ljetnim mjesecima, ohlade lubenice, gajbe sa pivom i sokovima. Naravno, da nam je svima prvo i osnovno bilo, kad se dođe na izvor, napiti se hladne izvorske vode, od koje su zubi trnuli. U vrijeme školskih izleta na pomenutom proplanku, omiljena zabava je bila podjeliti se na dva gola.

Kad se počelo momčiti i djevojčiti, na izlet je obično išlo nas nekoliko parova. Obično je Capa nosio svoj veliki kasetofon, a ja moju veliku vreću za spavanje koja se mogla raširiti da bi svi posjedali na nju. Slušali smo Azru, Bijelo Dugme, Indexe, pili smo ohlađeni Samotok sa kiselom, a onda bi se parovi jedan po jedan polako gubili po okolnim šumarcima.

Negdje pred početak devedesetih, ja, koji sam već davno odselio sa Pala, čuo sam da je Šumarstvo, da bi lakše sjeklo šumu, napravilo za svoje kamione neki zaobilazni put, preko Begovine do vrela Miljacke. Tako da se sad moglo, na vrelo Miljacke, doći autom. Hm, autom do vrela Miljacke? I da bi se skroz naudilo našoj mladalačkoj bajci, neko mi reče da je i vodopad presušio. Ne znam koliko je u toj priči istine, jer ja više nikada nisam bio na vrelu Miljacke. I ne bih ovo ni pisao, i ne na ovakav način, da me put nije slučajno donio u neku daleku zemlju (Maleziju) i da sam nekako, kao slučajno, vidio jednu rijeku i jedan isti vodopad iz moje mladosti. Jedino  što tu nije bilo Azre, Bijelog Dugmeta, ohlađenog Samotoka miješanog sa Sarajevskim Kiseljakom. I nema Mikija, Cere, Tupčeta, Kame, Bege, Cape, Grofa, Kunte, od kojih su neki što kaze Balašević, rasuti kao perle đerdana širom globusa, i koji su ili našli ili još traže nestala vrela i vodopade iz naše mladosti.

Piše: Suad Džanko

(www.palelive.com)