Огласи
PALE – Jednom majstor – uvijek majstor, krilatica je koju apsolutno potvrđuje primjer sedamdesetšestogodišnjeg Zdravka Stanišića.
U osmoj deceniji života Stanišić ne prestaje da se druži sa drvetom i alatom, što je godinama činio i u Šipadovoj fabrici „Bosna“ u Ilijašu, iz kojeg ga je egzodus sarajevskih Srba i doveo u Pale.
– Ma kakav majstor, on ti je majstorčina – kazuje Zdravkov poznanik, ostavljajući nas da popričamo sa čovjekom koji je sunčane dane Miholjskog ljeta iskoristio da na jedno od paljanskih šetališta iznese i svoje stolarske rukotvorine.
Kaže da je izrada drvenih klupica, ljuljaški, kućica za ptice, pa i oklagija, te raznoraznih drvenih alatki i pomagala potrebnih u domaćinstvu danas njegov hobi, ali i, kako to sam naziva, „privremeni posao“.
– Radeći pomalo, izbjegavam dosadu, a što da krijem, ponešto se i proda i tako zaradi koja marka, što mojoj porodici dobro dođe, s obzirom na to da živimo isključivo od moje skromne penzije, koja mjesečno ne prelazi 250 maraka – kaže Zdravko.
Penzioner je već petnaestak godina, ali ga, veli, nikada, od dana kada je odložio fabrički mantil i počeo da živi svakodnevicu, u kojoj se ritam nije morao prilagođavati smjenama, nije napustio svojevrstan „majstorski crv“ da nešto radi, popravlja, mjerka, oblikuje…
– Ovo nije težak posao i ponekad mi se čini da to može raditi i malo dijete i iskusni starac. Ipak, meni pričinjava zadovoljstvo i pomaže mi i da otjeram misli od svakodnevnih problema, pa ako se još i nešto zaradi, tim bolje – skromno zaključuje ovaj vitalni starina, koji je, na prvi mah se to vidi i nakon desetominutnog druženja, u životu mnogo više značaja pridavao radu, a manje neobaveznoj priči.
Da je više posla
Zdravko veli da mu je „najkrivlje što današnja omladina nema dovoljno posla i što više nema fabrika kakvih je nekada bilo“.
– Svako vrijeme nosi svoje breme, ali bih zaista bio srećan da dočekam da vidim kako radnici opet u kolonama ulaze u fabričke krugove – sjetno priča čiča Zdravko.
Glas Srpske
