Zlato za srpsku istoriju džudoa

ISTOČNO SARAJEVO – Svjetskom šampionu u džudou Nemanji Majdovu posebno je drago što je osvajenjem titule svjetskog šampiona u ovom sportu postao prvi Srbin kome je to pošlo za rukom i što je napisao istoriju, ne samo Srbije, nego i Republike Srpske.

„Jako je bitan taj emotivni momenat, jer su Republika Srpska i Srbija jedna duša, tako da ne mogu opisati trenutak kada sam na pobjedničkom postolju slušao `Bože pravde`, koja je himna svih Srba“, rekao je Majdov u razgovoru za Srnu.

Govoreći o svojim počecima, Majdov se prisjeća da je sa nepunih šest godina sa bratom Stefanom počeo da trenira fudbal, sport koji svi u njegovoj porodici vole, ali su nakon nekoliko mjeseci prestali.

Prema njegovim riječima, kada je imao šest godina on i njegov brat prihvatili su poziv trenera Mladena Vlaškog i Zorana Barjaktarevića da se priključe novoosnovanom džudo klubu i Istočnom Sarajevu.

NJihov otac, koji je inače trener džudoa, na početku se nije miješao, ali ih je poslije izvjesnog vremena pitao da li žele da se bave džudom iz hobija ili žele nešto ozbiljno da naprave, na šta su mu oni, kako kaže Nemanja, odgovorili da žele da postanu svjetski i olimpijski šampioni.

„Tada je sve krenulo, svako jutro prije škole smo morali prvo da odradimo kratak kondicioni trening. Ako bi bilo suvo vrijeme išli smo na jedno brdo da trčimo 10 minuta, a ako bi padala kiša morali smo da preskačemo vijaču i radimo druge vježbe snage. Kada se kaže 10 minuta treninga to zvuči malo, ali za dječaka, koji ima manje od sedam godina to je mnogo, posebno ako se uzme u obzir da su moji vršnjaci tada spavali“, ističe Majdov.

Prisjeća se da njemu i bratu nije uvijek bilo lako da ustaju i treniraju tako rano, ali i da nije bilo preskakanja treninga, jer ne bi smjeli na oči ocu, zagriženom sportisti, kod koga nije bilo popuštanja.

„Poslije nekih godinu dana to mi je prešlo u naviku, pa mi nekako više nije bilo teško da ustajem rano i da treniram dva-tri puta dnevno. Na početku sam bio jedan od najlošijih, ali sam bio uporan i imao inat da još više radim. Poslije dvije godine osvojio sam prvu medalju, i tada sam dobio dodatni motiv i polet da treniram još više i upornije“, pojasnio je Majdov.

Prema njegovom mišljenju, da bi dijete uspjelo u sportu neophodna je podrška roditelja, koju su on i njegov brat imali. On posebno naglašava ulogu oca, koji im je i trener, a koji je uvijek govorio da nije bitno kakav će rezultat napraviti na početku, već kakav će rezultat postići kada budu sazreli, što se poslije osvajanja većih takmičenja pokazalo kao tačno.

Majdov je priznao da je u više navrata htio da prekine sa džudoom, jer je želio da ima više vremena za društvo i igrice, ali da ga je otac svaki put ubijedio da nastavi, pošto je vjerovao da može mnogo da postigne, ako bude naporno radio.

„Lijep je osjećaj kada poslije tri godine osjetiš da te drugi takmičari prepoznaju i zaziru od tebe, jer tada shvatiš da postaješ dobar, neko koga protivnici cijene. Kada bi se dogodilo i da izgubim neki turnir, u meni bi proradio srpski inat i odmah bih sljedeće jutro ustao rano i trenirao duplo više. Shvatio sam da, ako hoću da budem najbolji, moram mnogo više da treniram od protivnika“, pojašnjava Majdov.

Govoreći o prelasku u DŽudo klub „Crvena zvaezda“ i nastupanju za reprezentaciju Srbije, Majdov kaže da je do 2013. godine nastupao za reprezentaciju BiH, te da je za to vrijeme osvojio više rekorda, od kojih neki još nisu oboreni, ali da za njega i njegove potrebe jednostavno u savezu nije bilo sluha.

On je naveo da mu je poslije osvojenog Evropskog kupa u Zagrebu prišao predsjednik DŽudo saveza Srbije Ivan Todorov i ponudio mu da počne da se bori za Srbiju i „Crvenu zvezdu“, što je on bez mnogo razmišljanja prihvatio, jer su mu, kako kaže, ponuđeni odlični uslovi, a i emocije su učinile svoje.

„Uspon u karijeri počeo je 2012. godine, kada sam počeo da osvajam zlata na međunarodnim takmičenjima, ali pravi uzlet krenuo je prelaskom u `Crvenu zvezdu` i nastupima za Srbiju“, naglasio je svjetski šampion u džudou.

On je dodao da se odnos prema sportu u BiH i Srbiji ne može uporediti, jer je Srbija velesila u mnogim sportovima i ima razvijen sistem u kome mladi i perspektivni sportisti mogu da ostvare svoj puni potencijal, dok to u BiH uglavnom nije moguće.

Majdov ističe da je njegova titula još vrednija, ako se uzme u obzir da su na turnir u Mađarsku, na kojem je postao svjetski šampion, došli takmičari iz najvećih sportskih velesila, koje su pratili timovi i od po dvadesetak ljudi, dok je on došao sam sa ocem.

Nemanja ističe da udio u njegovom uspjehu ima i doktor Aleksandar Jakovljević iz Banjaluke, koji mu je pomogao da se oporavi od teške povrede koljena, koju je zadobio 2015. godine.

„Devet od deset doktora je reklo da mi nema povratka na borilište, jer su mi svi ligamenti bili pokidani, a samo mi je Aco rekao `skrpićemo te nekako, mada još ne znam kako`. I njemu je to uspjelo, mada su me svi već bili otpisali“, prisjeća se Majdov.

On naglašava da je vjerovao u oporavak, pošto od svoje šeste godine samo trenira i spava, tako da je bio ubijeđen da su velike pobjede tek pred njim.

Majdov kaže da je poslije oporavka i povratka na borilište bio svjestan da može da ostvari svoje snove i postane najbolji na svijetu.

Prema njegovim riječima, sljedeći sportski cilj jeste olimpijsko zlato, prije čega mora da se oporavi od povreda.

Reprezentativac Srbije u džudou Nemanja Majdov iz Istočnog Sarajeva početkom septembra je osvojio zlatnu medalju u kategoriji do 90 kilograma na Svjetskom prvenstvu koje je održano u Budimpešti, a u uzbudljivom finalu je savladao Slovenca Mihaela Žganka.

(www.palelive.com / Srna)