Zoranovićima stigla voda – proizvodnja mlijeka ojačana

SOKOLAC – Porodica Zoranović u Ozerkovićima, kod Sokoca, nakon 10 godina iščekivanja, ovog ljeta raduje se zbog dolaska vode u selo, ali i dalje svaki drugi dan više od 300 litara mlijeka prevozi do prve sabirne stanice u susjedno selo Bjelosavljevići, udaljeno šest kilometara.

Glava porodice Milomir /53/, iako ratni vojni invalid, nakon ukidanja njegove ranije firme „Romanija“, nije uspio naći posao na Sokocu, pa se vratio u rodno selo i već 16 godina bavi se proizvodnjom mlijeka.

Svakog mjeseca, bilećkoj mljekari „Pađeni“ predaje u ljetnoj sezoni 4.500 litara mlijeka, a u zimskoj do 3.000.

Milomir kaže da radosti nije bilo kraja kada je krajem maja pred njihovom kućom potekla voda iz novog vodovoda „Ozerkovići“.

Do tada su, priča Zoranović za Srnu, dovozili vodu cisternom kapaciteta 3.000 litara iz susjednog sela Pavičići, pa čak i sa Sokoca, udaljenog 12 kilometara.

„Dešavalo se zimi, kada se temperatura spusti do 15 stepeni ispod nule, da iz starog bunara na imanju iscrpimo i po 100 kubika vode za mjesec i po dana da bi mogli funkcionisati“, navodi Zoranović.

Nakon što su „dosanjali desetogodišnji san o dolasku vode u selo“, porodici Zoranović je ostao još jedan veliki problem – izgradnja boljeg puta, od sela Novoseoci do njihove kuće, u dužini od tri kilometra.

Zbog nekoliko kilometara lošeg makadamskog puta koji od susjednog sela vodi do njegove kuće, Milomir je primoran da svaki drugi dan, zimi i ljeti, vozi mlijeko do prve sabirne stanice u Bjelosavljevićima, udaljenim šest kilometara, što mu dodatno povećava troškove i otežava rad.

Prema njegovim riječima, za otkupljivača mlijeka pokazala se kao „slaba računica“ da svakodnevno dolazi lošim putem sa tri kilometra makadama do imanja Zoranovića u udaljene Ozerkoviće, pa nema drugog izbora, već da sam rješava problem.

„Od poljoprivrede se može preživljavati, ali živjeti – ne, u ovim našim posnim planinskim krajevima, gdje je sve manje parcela koje se mogu obrađivati savremenom mehanizacijom. Velika su odricanja jer čitava porodica radi na imanju i nedovoljno zaradi“, poručuje Zoranović.

Da bi obezbijedila pašu za svoja grla, ova porodica je 110 dunuma svoje zemlje u kraškom podnožju Romanije pretvorila u pašnjake, a za obezbjeđivanje zimske ishrane uzimaju u zakup 80 dunuma i kose livade u dogovoru sa prijateljima na Glasinačkom polju.

Da nevolja bude veća, od posljedica ratnih rana Milomir je u posljednjih 10 godina imao četiri moždana udara, pa je njegov rad, nakon oporavka, dodatno otežan.

Zoranović je nezadovoljan odnosom države prema ratnim vojnim invalidima i poljoprivrednicima u ruralnim područjima. On smatra da bi resorna ministarstva trebalo da obezbijede više podsticaja za mljekare u planinskim područjima, gdje krave, zbog prirodne ishrane na pašnjacima, daju kvalitetnije mlijeko bez aflatoksina.

Zoranović ocjenjuje da je mnogo teže proizvoditi mlijeko u višim predjelima sa dugim i teškim zimama, te veoma niskom temperaturom.

Poljoprivrednike na Romaniji i Glasincu, kako kaže, ove godine je „izdalo sijeno“, pa se stočari pribojavaju da neće imati dovoljno ishrane za zimu i da će ostati bez kupaca za njihovu stoku, sa čim i danas kubure.

Na svom imanju, Zoranovići imaju 10 muznih krava, nekoliko rasnih junica, bika i konja, te tridesetak ovaca.

Milomir Zoranović dodaje da je u postupku nabavke još jedne rasne krave, zahvaljujući projektu koji se realizuje posredstvom mljekare „Pađeni“.

„Najviše tereta preuzeo je stariji sin Nikola /29/, pa je i registrovan kao najmlađi vlasnik poljoprivrednog gazdinstva na području opštine“, ističe Milomir.

Na imanju, svi članovi porodice, osamdesetpetogodišnja Milomirova majka, zatim surpuga, dva sina, snaha i kćerka, doprinose da se sradi ljetina i dovrši izgradnja nove štale za 20 grla krupne stoke, koju ranije nisu uspjeli izgraditi zbog nedostatka vode.

Nekada je, podsjeća ovaj domaćin, samo u ovom dijelu sela bilo sedam kuća, u krugu od tri kilometra, a danas žive samo dvije porodice Zoranović.

Razlog za odlazak ljudi sa sela, Milomir vidi u nedostaku puteva i druge infrastrukture potrebne ža život.

„Put za moje selo, bi, po pravilu, najviše trebalo da održava Šumsko gazdinstvo `Romanija` jer vrši sječu šumskih drvnih sortimenata i uravo tim teretom pri izvozu dodatno šteti postojećem makadamskom putu“, tvrdi Zoranović.

On napominje da lokalna zajednica pomaže mještanima sličnih sela u skladu sa svojim mogućnostima, ali da, kako navodi, nema dovoljno sredstava za sve potrebe stanovništva na velikom ruralnom području opštine Sokolac.

(www.palelive.com / Srna)